Nedavno je obilježeno 80 godina od proboja logoraša iz Jasenovca. Mnogo je toga već napisano i zapisano o stradanju nevinih ljudi u ovom logoru smrti, ali kada bi se pomenulo ime akademika, profesora i doktora Srboljuba Živanovića, vjerovatno bi tek mali broj ljudi znao o kome se radi. On je bio neko ko je faktički čitav svoj život posvetio neumornom zalaganju za utvrđivanje činjenica vezanih za genocid počinjen nad Srbima, Jevrejima i Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru NDH.

Istraživanje 1964.

Živanović je 1964. godine bio postavljen na čelo komisije koja je trebalo da utvrdi tačan ili približan broj ubijenih u jasenovačkom kompleksu logora. O tome, na šta je sve nailazio, ali i kroz šta je sve prolazio zbog ovih istraživanja, svjedoče njegove mnogobrojne bilješke. Kako je naveo u jednoj  od njih, iako je iskopavanje posmrtnih ostataka logoraša rađeno dvadeset godina po oslobađanju logora i dalje se osjećao grozan miris posmrtnih ostataka ubijenih i zakopanih logoraša. Tada se došlo do zaključka da je blizu dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob.

- Od udarca u glavu moglo se umreti na licu mesta, ali ako je malj skrenuo i nije probio lobanju, stvorio je veliko unutrašnje krvavljenje, to je moglo odmah da odnese život, a moglo je da traje i više nedelja pa da žrtva lagano umire. Oni koji su na taj način stradali nisu umirali nekoliko nedelja, već najviše nekoliko dana, jer su to bili teški udarci, a žrtve su bile bacane u jame tako da je i to ubrzavalo umiranje - zapisao je Živanović.

Komisija je na prostoru ustaškog logora smrti Donja Gradina vršila iskopavanja velikih raka, odnosno masovnih grobnica u kojima su sahranjivani ljudi koji su dovođeni direktno iz sela u kojima su ih ustaše uhvatile. Tom prilikom pronađen je i velikih broj ličnih predmeta, kao što su dječje flašice za mlijeko, zlatnici, krstići, što je ukazivalo da, u logoru smrti Donja Gradina, počinioci zločina nisu imali vremena ni da opljačkaju žrtve.

- Na dva kvadratna metra, površini jednog prosečnog groba, bilo je sahranjeno u proseku dvadeset sedam ljudi, jedni preko drugih. Kada se istražuje jedna takva raka, pa kada u ruke uzmete polomljenu lobanju jednogodišnjeg deteta, to vas promeni zauvek. Ja sam kao sudski antropolog svašta video i naviknut sam na svašta, ali ovo je bilo.... Onda možete zamisliti kakav je to osećaj bio. Kada vidite cucle, kantice za mleko, flašice - navodi se u jednoj od njegovih bilješki.

Šokantne brojke

Kada su u i pitanju konačni rezultati o broju stradalih, oni su šokirali i same članove komisije. Proračune je vršio Anton Pogačnik koji je ujedno bio i najstručniji. Njegova cifra je iznosila 730.000 ubijenih Srba, 33.000 Jevreja i 80.000 Roma. To je broj iza koga smo, kako je zapisao Živanović, mogli da stanemo na osnovu raspoloživih forenzičkih dokaza.

- Čak smo se i sami uplašili od tih cifara, jer smo bili svesni da su one u stvarnosti verovatno mnogo veće. Ustaše su se same hvalile u zvaničnim dopisima Trećem rajhu da su ubile milion i 400.000 Srba. Nacistički obaveštajci su pak te cifre smatrali nerealnim i procenjivali su da je broj ubijenih Srba u Jasenovcu između 900.000 i jednog miliona – zapisao je Živanović.

U nastavku svojih bilješki dodaje da je odmah po sačinjavanju ovog izvještaja došlo do prvih pritisaka na sve članove komisije od strane tadašnjih komunističkih vlasti. Živanović počinje da proživljava ličnu dramu u strahu za svoj i život svoje porodice. Kako je naveo, postojao je konstantan pritisak s vrha da konačna cifra mora biti mnogo manja.

- Dugo smo razmišljali šta da radimo, ali smo na kraju potpisali izveštaj u kome je stajalo da je ubijeno 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Moj potpis je bio prvi, kao predsednika komisije. Znali smo da su ti brojevi možda i manji od realnih i zbog toga na dalje smanjivanje jednostavno nismo mogli da pristanemo - navodi Živanović.

Bijeg u ugandu

Neposredno po povratku sa iskopavanja, oktobra 1964. godine, pristaje na ekskluzivan intervju za magazin "NIN". Međutim, on nikada nije objavljen. Kada je odlučio da ode u redakciju i potraži novinara s kojim je razgovarao dobio je odgovor da on više ne radi tu. Jedan od urednika doslovno mu je rekao: "Ti nikada nisi dolazio ovde, niti si ikada davao intervju za bilo koga. Ne pominji ovo više nikome ako ti je stalo do tebe, ali i do svih nas ostalih koje poznaješ." Shvativši u kakvoj situaciji se našao, odlučuje da emigrira u potpunoj tajnosti i to pet i po mjeseci po završetku iskopavanja i potpisivanja izvještaja. Prvo je otišao u Ugandu, jer znao da ga odatle neće izručiti u slučaju zahtjeva za ekstradiciju.

- Tamo je bio najveći Centar za medicinska istraživanja u Africi. Kasnije sam, 1968.  godine dobio poziv da odem Veliku Britaniju i tamo radim kao profesor na Kraljevskoj akademiji. Pristao sam bez razmišljanja. U Jugoslaviju se nisam vraćao sve do kraja osamdesetih godina prošlog veka. Tamo su mi ionako sva vrata bila zatvorena. Verovao sam i da će moja porodica biti sigurna sve dok se ne budem vratio ili pojavljivao u javnosti sa rezultatima svoje komisije. Upravo zato su ti rezultati ostali skriveni od očiju javnosti sve do 1991. godine - stoji u ovim njegovim ličnim bilješkama.

Prvi povratak u Beograd uslijedio je 1989. godine. Prilikom ove posjete odlučio je da obiđe svoj stan u Zemunu, te da se sretne sa porodicom i prijateljima koje godinama nije mogao da vidi. Međutim, neko ga je pokušao ubiti. Dok je vozio batajničkim drumom otkazale su mu kočnice na automobilu i svom silinom je udario u autobus. U momentu dok je pokušavao da otpuzi iz auta na njega je naletio teretni kamion. Vozač kamiona bježi sa lica mjesta, a prvu pomoć mu ukazuju putnici i vozač autobusa. Policijski uviđaj je ustanovio da su mu kočnice namjerno onesposobljene. Njegov automobil je nakon toga misteriozno nestao iako je trebalo da posluži kao dokaz u procesu protiv NN lica. Ni identitet vozača nikada nije utvrđen. Prijatelji mu nakon toga javljaju da mu je stan ozvučen. Odlučuje da ponovo pobjegne iz zemlje.

Životno djelo

Ponovo se vraća 2000. godine kada prihvata poziv da predvodi novu Međunarodnu komisiju za istraživanje zločina u Jasenovcu. Na osnovu raspoložive dokumentacije i novih ekshumacija nova komisija je kao konačnu cifru utvrdila da je u Jasenovcu ubijeno između 700.000 i 800.000 Srba, 23.000 Jevreja i više od 80.000 Roma. Nakon toga, kolege mu javljaju da se neki ljudi raspituju za njega, ali i da je raspisan konkurs da mu se nađe zamjena. Ponovo bježi u London u kom  ostaje sve do svoje smrti.

Umire početkom 2024. Bio je jedan od najmlađih doktora nauka u SFRJ. Njegova otkrića iz oblasti anatomije uvrštena se u čuvenu Grejovu Anatomiju 1973. godine. Neumorno se zalagao za utvrđivanje činjenica vezanih za genocid počinjen nad Srbima, Jevrejima i Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru NDH. Nagradu "Rastko Petrović" dobio je za knjigu "Jasenovac", a bio je nosilac i memorijalnih plaketa i nagrada udruženja preživjele djece logoraša Jasenovca iz Srbije i Republike Srpske. Bio je i suosnivač Fondacije za sjećanje na Jasenovac i holokaust sa sjedištem u Londonu, kao i predsjednik Komisije za istraživanje istine o Jasenovcu, čiju je Deklaraciju o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH usvojila Narodna skupština Republike Srpske 2015. godine.

Stradanje Roma

Živanović je vrlo često isticao da je najteže bilo utvrditi broj pogubljenih Roma u Jasenovcu. Kako je govorio, njih su svi ubijali, a niko ih nije brojao. Po popisu poslije Drugog svjetskog rata na teritoriji BiH, koja je bila u sastavu NDH, ostalo je u životu samo 450 Roma. U samoj Hrvatskoj 453, što znači da je manje od 1.000 Roma preživjelo genocid. Ne postoji nažalost više nijedan trag o grobnicama Roma, ni u Donjoj Gradini, ni u samom Jasenovcu. Dokumenta govore da je samo 1942. ubijeno više od 40.000 Roma u NDH.