U Drugom svjetskom ratu u Narodnooslobodilačkoj borbi je učestvovalo oko 100.000 žena, a oko 25.000 ih je poginulo. Ipak, samo je 91 partizanka odlikovana Ordenom narodnog heroja, a i te heroine su pale u zaborav, čak i u svom zavičaju.

Iz Bosne i Hercegovine svega devet žena je proglašeno narodnim herojima, ili kako se to danas kaže, heroinama, a čak šest njih je bilo iz Banjaluke ili banjalučke regije, odnosno Bosanske Krajine. Bez obzira na to što su ove hrabre partizanke bile i prvi borci za ravnopravnost žena na tim prostorima, čak ni na Međunarodni dan žena, 8. mart, nema događaja ili manifestacija koje bi bile posvećene sjećanju na njih.

– To je velika nepravda. Ove žene su pomjerale granice, prkosile pravilima i popločavale put budućim generacijama. Nisu odustajale od borbe ni po cijenu života i njihova hrabrost zaslužuje divljenje i poštovanje – kaže Dragana Dardić, izvršna direktorka Helsinškog paralmenta građana Banjaluka, jedne od rijetkih organizacija, koje pokušavaju da otrgnu od zaborava zaslužne žene iz istorije Banjaluke.

Zahvaljujući građi koju je, u sklopu projekta ove NVO, prikupila profesorka Univerziteta u Banjaluci, dr Milena Krapetrović, te zapisima iz knjige “Žene BiH”, autorki Amile Hrustić Batovanja, Maše Durkalić i Hatidže Gušić, kao i nekim drugim izvorima, donosimo kratke priče o zaboravljenim heroinama Banjaluke i Krajine.

Ubijena na 26. rođendan

Banjalučanka Rada Vranješević je još kao učenica bila članica Ženskog pokreta, SKOJ, a kasnije i Komunističke Partije Jugoslavije. Završila je Trgovačku akademiju u Skoplju, gdje se sklonila od progona režima. Već na početku Drugog svjetskog rata otišla je u partizane.

Bila je jedna od osnivačica čuvenog Antifašističkog pokreta žena AFŽ. U vrijeme Desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, na njen 26 rođendan, uhvatili su je njemački padobranci. Sprovedena je u logor na groblju i poslije osmočasovnog mučenja, pokušala je da pobjegne, ali je u bjekstvu ubijena.

Lijepa, pametna i hrabra kadijina kći

Vahida Maglajlić, lijepa i obrazovana, od rane mladosti se suprotstavljala tradicionalnim pravilima i zalagala se za opismenjavanje žena. Izborila se da iz kuće izlazi bez zara, da odlazi na ples i na javna predavanja u Radnički dom, da čita marksističku literaturu.

Kao članica Ženskog pokreta i Komunističke partije, već na početku rata postala je ključna ličnost pokreta otpora u Banjaluci. Ustaše je zatvorile i mučile, ali nije odala svoje drugove. Nakon dva mjeseca tamnovanja pobjegla je iz zloglasne Crne kuće i otišla u partizane. Poginula je na frontu u 35. godini.

Prkos 17-godišnje djevojčice

"Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđen inat."  Ovim je riječima u februaru 1943. godine u zvaničnom izvještaju o egzekuciji opisano vješanje zarobljene 17-ogodišnje djevojčice, Lepe Radić, koja je zarobljena, dok je vodila zbeg žena, djece i staraca.

Prije nego što su joj natakli omču na vrat, uzviknula je prkosno: „Bori se, narode, za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke. Mene neka ubiju, imaće ko da me osveti.”

Prije egzekucije tri dana su je mučili, kako bi odala imena svojih drugova, ali Lepa nije progovorila.

Ova hrabra učenica iz sela Bistrica kod Gradiške imala je samo 15 godina kada je počeo Drugi svjetski rat, ali se pridružila pokretu otpora i stupila u Drugi krajiški partizanski odred pod komandom čuvenog doktora Mladena Stojanovića.

Legenda o tenku i ćebetu

Ipak, Lepa Radić nije bila najmlađa narodna heriona Jugoslavije.

Milka Mika Bosnić iz sela Vrtoče kod Drvara imala je samo 16 godina kada je ubijena. Zarobljena je tokom Desanta na Drvar.

Kolona zarobljenika, u kojoj je bila i Mika, njemački vojnici su sprovodili drumom, dok se vodila bitka, u kojoj su Nijemci bacili ćebe na partizanski tenk, zaklanjajući tenkisti vidik. Mika se otela iz kolone i skinula ćebe s tenka.

Ubili su je na licu mjesta. Iako mnogi misle da je priča o tenku, ćebetu i mladoj partizanki samo legenda, to je ipak životna priča mlade Drvarčanke herojskog srca.

Marija bombašica pjevala i umirala

Njena zemljakinja Marija Bursać, seoska devojka iz Kamenice kod Drvara, nije išla u školu, a sa napredim idejama se upoznala kao polaznica kursa za domaćice. Čim je izbio ustanak pridružila se partizanima i postala jedna od najhrabrijih boraca bombaša.

Septembra 1943. godine u napadu na jako neprijateljsko uporište u selu Prkosi, u jednom od juriša smrtno je ranjena. Omladinke su je nosile do partizanske bolnice koja je bila udaljena 40 kilometara.

Marija, iako smrtno ranjena, na nosilima je pjevala partizanske pjesme. Umrla je nekoliko dana kasnije u partizanskoj bolnici u Vidovom selu. Imala je samo 23 godine.

Srpkinja pod feredžom u akciji

Radojka Lakić, siromašna djevojka iz Skender Vakufa, gradića koji se danas zove Kneževo, priključila se SKOJ, a potom i Komunističkoj partiji, dok je bila studentkinja u Beogradu. Imala je samo 24 godine, kada je po zadatku se, na samom početku rata našla na crnoj listi ustaške NDH.

U Bijeljini je pobjegla ustašama ispred nosa, tako što se preobukla u muslimansku nošnju sa zarom. Tako maskirana obavljala je i brojne zadatke kao ilegalka u Sarajevu. Bježeći od potjera, nikad nije spavala dvije noći uzastopno na istom mjesto. Ipak, uhvaćena je dok je u njedrim nosila ilegalne revolucionarne spise.

Brutalno je mučena, ali nikog nije izdala. Strijeljana je u septembru 1941. na stratištu na Vracama. Spomenik "Ženi borcu", koji se i danas nalazi u Spomen parku na Vracama posvećen je ovoj heroini. Ova kip je više puta bio na meti vandala, a već godinama mu nedostaje desna ruka.

Od 500 ulica, samo dvije za hrabre partizanke

Banjaluka ima više od 500 ulica, samo dvije nose ime po heroinama, koje su ustale na najmoćniju silu zla u istoriji čovječanstva i postale inspiracija hiljadama žena u borbi za ravnopravnost i dostojanstven život.

Svoje ulice u Banjaluci danas imaju samo Marija Bursać, prva žena proglašena narodnim herojem Jugoslavije, te Rada Vranješević, akademski obrazovana Banjalučanka iz svešteničke porodice, koja je poginula kao partizanka u 26. godini.