Umjetnost mijenja način na koji ljudi gledaju na sviijet. Međutim, Ana Kolman Lad pravila je umjetnička djela koja su mijenjala način na koji svijet gleda na ljude!

Ljudi koji svoje živote posvete pomaganju drugima uvijek su vrijedni sjećanja. Jedna od njih je Ana Kolman Lad, umjetnica koja je nesebično koristila svoj talenat da pomogne vojnicima koji su pretrpili povrede ili deformitete lica tokom Prvog svjetskog rata.

Svojim radom ona im je olakšavala život, ali i vraćala nadu!

Višestruko talentovana umjetnica

Ana Kolman Lad je rođena u Filadelfiji. Obrazovala se po raznim umjetničkim, privatnim školama u Evropi i 1905. godine se udala za ljekara Majnarda Lada. Ubrzo nakon toga, par je odlučio da se preseli u Boston kako bi ona mogla da studira prestižnu umjetničku školu koja je postojala u tom gradu.

U svemu što je radila, Ana je bila strastvena i stalno je težila da u profesionalnom smislu napreduje i pomjera granice. Pisala je drame, objavila je dva romana, a bavila se i slikarstvom u čemu je bila jako uspješna. Njen portret Eleonore Duze bio je jedan od samo tri koja je glumica ikada dozvolila.

Ipak, njena prava strast bila je vajanje. A, kada je počeo Prvi svjetski rat ukazala se i prilika da svojim talentom pomogne drugima…

Maske koje su vraćale nadu

Krajem 1917, godinu dana prije nego što se Prvi svjetski rat završio, Ana Kolman Lad se sa suprugom koji je postavljen da rukovodi Dječijim biroom američkog Crvenog krsta u Tulu, preselila u Francusku. Tu se u punoj mjeri susrela sa užasima rata i vidjevši unakažene vojnike došla na ideju kako da im pomogne.

Iste godine Ana je, uz pomoć američkog crvenog krsta i engleskog vajara Frensisa Derventa Vuda, osnovala svoj "Studio za portretne maske" - atelje čiji je cilj bio izrada maski za lica vojnika koji nisu imali sreće da iz rata izađu bez povreda.

Pravljenje ovih maski nije bio lak posao, ali Ana mu se u potpunosti posvetila. Unesrećeni vojnici bi dolazili u njen stidio gdje bi fotografi snimali njihova izobličena lica kako bi te slike mogle da se uporede sa onima nastalim prije rata.

Nakon toga, Ana bi modelirala maske u glini ili plastelinu. Tako napravljen kalup korišćen je za maske koje su pravljene od tankih komada pocinkovanog bakra. Maske su zatim farbane tako da liče na kožu, a Ana je koristila pravu kosu za dodavanje trepavica, obrva i brkova. Na kraju, proteza bi na lice bila pričvršćena strunom ili naočarama.

185 maski za vječnost

Za godinu i po dana mukotrpnog rada, Ana Kolman Lad i njen tim su izvajali 185 maski koje su povrijeđenim vojnicima omogućile da se vrate u društvo i, koliko god je to moguće, vode normalan život. Među njima je bio i nemali broj povrijeđenih srpskih ratnika.

Za svoje zasluge Ana je odlikovana francuskim ordenom Legije časti i srpskim ordenom Svetog Save, piše portal Vintage news.

Poslije Prvog svjetskog rata, Ana je nastavila da stvara. U Masačusetsu je napravila skulpturu od bodljikave žice kao spomenik palim žrtvama u Velikom ratu. Njena skulptura pod nazivom “Tritonove bebe” i danas se može vidjeti u bostonskom javnom parku.

Nakon svega, 1936. Ana se sa suprugom povukla u Kaliforniju gdje je i preminula tri godine kasnije.

Iza sebe ova umjetnica je ostavila značajan broj djela, ali i jednu drugu vrstu legata - Ana Kolman Lad ostala je upamćena kao žena koja je znala da svoj talenat stavi u funkciju pomaganja drugima. Tako je zauvijek promijenila živote ne samo vojnika čije je maske izradila, već i njihovih porodica i društava u koja su se oni vraćali.

Njen rad danas se naziva anaplastologija. To je grana medicine koja se bavi protetskom rehabilitacijom deformiteta lica i tijela. Iako je termin skovao Valter G. Spoh, Ana Kolman Lad bila je i ostala pionir ove prakse.