Ovako je to nekad bilo: Dijete popusti u školi, zaređa slabije ocjene (za nekog su to jedinice, a za nekog je trojka alarm). Nastavnik pošalje poruku ili čak zove roditelje da dođu u školu, kako bi razgovarali o tome šta je problem i kako ga riješiti. Zbog čega je dijete popustilo? Da li je porodična situacija, pubertet ili nešto treće.

Ovih dana fokus diskusije pomjerio se na nastavnike i na to gdje oni griješe. Roditelji su skloniji da problem vide u školi, nego na nekom drugom mjestu. I dok, bez ikakve sumnje, škola ima mnogo mana i prostora za poboljšanje, suština je da ona zaista ne može da uradi mnogo ako roditelji nisu zainteresovani da objektivno sagledaju i svoje greške.

Naravno da roditelji žele da im djeca budu uspješna, ali i srećna na tom putu dostizanja uspjeha. Ali, nažalost, ponekad te dvije želje ne idu zajedno, gledano na kratak rok. Hajde da budemo potpuno iskreni: ići u školu, dan za danom, ustajati rano, slušati, zapisivati, kod kuće obnavljati gradivo deset ili petnaest predmeta koji vas sigurno ne mogu svi interesovati, nije baš idealan život koji bi jedno dijete moglo da poželi. I znamo da škola i nije stvorena da uvijek bude zabavna, te da nijedan aspekt života nije takav. Uvijek ćemo morati da se bavimo i onim stvarima koje nam možda nisu baš najdraže. Ali škola je tu da djeci pruži osnovna znanja. I na tom putu nailaze na prepreke, pružaju otpor, ponekad ne žele da ulože napor i rezultati počnu da izostaju. A kad se to desi, roditelji upiru prstom u nastavnike.

I niko ne tvrdi da su svi nastavnici sjajni, ali suština je da većinu među njima zaista raduje uspjeh njihovih đaka. I nikom ne pomaže kad roditelji u to sumnjaju i krive ih zbog toga što je njihovo dijete naišlo na prepreke. Osim što se problem ne rješava, nastaje još jedan. A to je da dijete postaje osoba koja za svoje neuspjehe krivi druge.

Promjena perspektive

Promjena koja se dogodila jeste ta da su roditelji pomjerili fokus s toga da pomognu djeci da kroz školovanje nauče kako da zahvaljujući svom trudu postignu uspjeh, na to da krive sistem i učitelje kad taj uspjeh izostaje. Pomjerajući odgovornost sa djeteta na nastavnike, roditelji ne uče svoju djecu značaju truda i rada. Jer, ako je učitelj kriv što meni ne ide, ja onda ne treba ništa da preduzmem, samo da čekam da se učitelj promijeni.

I taj obrazac ostaje kasnije, kroz život, pa djeca odrastaju u ljude koji čekaju da neko drugi riješi njihove probleme.

Naravno da postoje situacije i okolnosti u kojima se može dogoditi da dijete bude žrtva tuđeg nemara i grešaka. I naravno da u tim situacijama treba pokazati djetetu kako da se izbori. Ali ako se to dešava često i ako mu redovno šaljemo poruku da je neko drugi kriv za probleme u kojima se našli, to će vrlo lako učiniti da dijete povjeruje da ostvarivanje njegovih životnih ciljeva – nije u njegovim rukama. Kako uopšte da povjeruju u svoje sposobnosti da postignu ciljeve, ako je svaki problem na koji naiđu – tuđa krivica?

Prepoznavanje sopstvenih kapaciteta

Izuzetno je važno da djeca razviju svijest o tome da je, u većini slučajeva, njihov život u njihovim rukama. Njihove želje, težnje, planovi, zavise od njih samih. Ako ih tome učite, oni počinju da shvataju da imaju moć da plivaju ili da potonu, da je do njih. Kad nauče da prevaziđu izazove i pređu na drugu strane, raste im i samopouzdanje u sopstvene sposobnosti. Uče da oni mogu, umiju, spremni su da se izbore za ono što žele.

Djeca koja su učena da su njihovi ciljevi njihov posao, znaju da za njih moraju da rade i da će taj rad dati rezultat. Ta svijest je izuzetno važna, jer imajući to na umu, spremniji su da se bore i trude.

Ako djecu podstičete da svoje ciljeve postave visoko, da od sebe očekuju mnogo, ako im pomažete da uvide koliku moć imaju oni sami na putu ostvarivanja ciljeva, tako i samo tako odgajate zrele, srećne i samopouzdane mlade ljude.