Gotovo svakodnevna premlaćivanja, isljeđivanja, mučenja, prijetnje, ucjene, iscrpljivanja glađu i žeđu, te prisilni rad - samo su neki od oblika torture i patnje kroz koje je prošlo oko 500 Srba u zloglasnom logoru "Silos" u Tarčinu u sarajevskoj opštini Hadžići.

Nakon sedmogodišnjeg sudskog procesa za zločine u "Silosu", prvostepenom presudom na ukupno 60 godina zatvora osuđeno je osam izvršilaca zločina iako ih je mnogo više učestvovalo u zlostavljanjima, mučenjima i ubijanjima zarobljenih srpskih civila za 1.334 dana postojanja tog logora.

"Silos" je raspušten 67 dana nakon završetka rata u BiH, na Savindan, 27. januara 1996. godine, slučajno ili namjerno, istog datuma kada je zatvoren i zloglasni nacistički logor "Aušvic".

Osuđenima je za 16. mart zakazano izricanje drugostepene presude na osnovu razmatranja žalbi i iznošenja novih svjedočenja.

Vinko Lale jedan je od Srba koji je u sarajevskom egzodusu, u zimu 1996. godine, izbjegao u Bratunac iz opštine Hadžići, gdje je preživio torturu u "Silosu", u kojem je proveo oko pola godine, a nakon toga još 10 mjeseci u kućnom zatvoru.

Foto: Glas Srpske

- Nakon napada muslimansko-hrvatskih snaga na srpsko selo Bradinu u susjednoj opštini Konjic, 25. maja 1992. godine, kada je počinjen stravičan zločin, te sukoba u Sarajevu i oko njega, srpsko stanovništvo u dijelu opštine Hadžići ostalo je blokirano pod muslimanskom kontrolom i doživjelo pogrom, mučenja i razne oblike nasilja i torture - ispričao je Lale Srni.

Srbi su činili oko 10 odsto stanovnika u hadžićkim mjesnim zajednicama Tarčin i Pazarić. Većina ih je bila kod svojih kuća kada je došlo do zabrane kretanja, masovnog hapšenja i zatvaranja Srba u zloglasni "Silos", koji je prije rata služio za skladištenje žita, a od 12. maja 1992. godine do 27. januara 1996. bio je logor za Srbe.

Od 500 zarobljenih u ovom logoru, njih 24 je umrlo od posljedica premlaćivanja i mučenja ili je ubijeno.

Sa ručka na razgovor, pa u logor

Lale je zarobljen na Petrovdan, 12. jula 1992. godine, u Tarčinu, gdje je živio sa suprugom.

-  Bili smo za ručkom kada su upali u kuću i uhapsili Spasoja Kovačevića i mene, uz izgovor da nas vode na informativni razgovor i da ćemo se uskoro vratiti kući. Kasnije sam saznao da im je to bilo objašnjenje prilikom odvođenja u sve sarajevske logore. Nas su odveli u "Silos" i bio je to ulaz u pakao - prisjeća se Lale, pokazujući kako mu se koža ježi pri pominjanju logora.

On ističe da ga je pri uvođenju u logor dočekao komšija Albanac Azir Hajruli, udario ga kundakom puške i polomio mu rebra da bi mu oteo cigarete.

Nakon te "dobrodošlice", uslijedili su ispitivanje i saslušavanje.

Lale navodi da su isljednik i daktilograf bili u novim maskirnim uniformama, a treći muškarac u stražarskoj zatvorskoj uniformi.

- Kasnije sam saznao da je u stražarskoj uniformi bio zamjenik upravnika logora Halid Čović, koji je među osam osuđenih prvostepenom presudom za zločine u ovom logoru, a saslušavao me je policijski isljednik Salko Gosto - precizira Lale.

On kaže da ga je Gosto pitao da li je svjestan gdje je došao i šta ga čeka?

Prema njegovim riječima, Gosto je tada rekao da je njihov plan da 30 odsto Srba proslijede na rad na najtežim poslovima u Zenici, 30 odsto da pobiju i 30 odsto da ostave da žive da bi njihovoj djeci nakon rata pokazivali kako izgledaju četnici.

Njega i Kovačevića su ispitivali do mraka, a onda ih je Čović proveo kroz neki mračni hodnik, ugurao ih u neku prostoriju, a stražar Albanac je naredio da krenu naprijed i zagazili su nekoliko koraka u vodu, kada im je naređeno da stanu mirno.

- Pod prijetnjom stražara da će pucati ako se mrdnemo, do jutra smo stajali mirno u vodi do članaka - priča Lale.

On se prisjeća da su, kada je svanulo, u uglu prostorije ugledali dva starca. Oni su uhvaćeni u šumi nakon bijega iz Bradine kada je napadnuta i popaljena, a srpsko stanovništvo pobijeno i otjerano u logore.

Dva dana su Lale i Kovačević ostali sami u toj prostoriji bez hrane i vode, a starce Gligorevića i Mrkajića su odveli da ne bi sa njima razgovarali.

Tek treći dan nakon zarobljavanja dobili su po tanku krišku hljeba i sproveli su ih u drugu ćeliju.

- Treće večeri Halid Čović nas vodi, naređuje da ponesemo drvenu paletu i uvodi nas u ćeliju u kojoj je bila slaba svjetlost od fenjera. Osjetio se užasan smrad. Ušli smo među 30 ranije zarobljenih Srba, koji su bili izmrcvareni, prljavi, neobrijani i neuredni. Avetinjski su izgledali - opisuje Lale stanje u ćeliji od 50 metara kvadratnih, a visina do krova bila je 10 metara, s tim što su na pet metara visine bile betonske staze na kojima su bili stražari.

Temperatura u ćeliji stalno je iznosila osam stepeni Celzijusevih. Prozori su bili zakrečeni da bi što manje svjetlosti ulazilo.

- U toj ćeliji bilo nas je 36 i tu sam ostao do kraja decembra. Zbog skučenog prostora morali smo svi lijegati na bok kada spavamo i istovremeno se okretati - opisuje Lale nehumane uslove i mučenja kojima su stalno bili izloženi logoraši.

Fekalije na betonu na kojem su spavali

On dodaje da se u uglu nalazila jedna plastična kanta od farbe za obavljanje nužde i da su se fekalije razlivale po betonu na kojem su spavali jer kanta nije redovno pražnjena.

Brišući znoj sa čela, koji izbija prilikom prisjećanja na patnje i nehumane uslove, Lale ističe da ga nisu gonili na prisilni rad i da je samo jednom cijepao drva.

U tom periodu logoraši su za 24 časa dobijali jedan hljeb i tri litra vode za 18 ljudi.

Stalno su ih izvodili iz ćelije i tukli u hodnicima, odakle su odzvanjali jezivi krici i jauci.

- Tih dana u ćeliji smo saznali da je umro logoraš Petko Krstić /1959/. On je prvi umro u "Silosu", a posljednje riječi su mu bile "dajte mi hljeba", pričali su očevici iz njegove ćelije - ističe Lale.

On dodaje da su nakon Krstića u logoru umrli Obren Kapetina i najstariji logoraš Vaso Šarenac /82/.

Prema njegovim riječima, u "Silosu" su ukupno umrla i ubijena 24 logoraša.

Lale kaže da su u avgustu 1992. godine logoraši dobili dezinteriju, koja ih je iscrpila i svi su ležali u neredu, koji niko nije čistio, a stražari nekoliko dana nisu prilazili ćeliji zbog smrada.

Prvo kupanje za logoraše je organizovano tek u septembru, kada su se okupali hladnom vodom iz buradi i ošišali brade.

- Jedan dan iznenada stiže džip i izlaze tri naoružana muškarca u crnim uniformama od kojih jedan psuje balijsku majku stražaru Nerminu Kalemberu, pitajući ga: "Je l` se tako čuvaju četnici? Sad ću ti pokazati kako treba da se čuvaju!", rekao je repetirajući pušku i naređujući da stanemo uz zid da nas strijelja. Za taj minut čitav život prolazi kroz glavu - priča Lale.

On ističe da ga je drugi vojnik u crnoj uniformi spriječio da puca u njih, govoreći mu: "Nismo zbog njih došli nego zbog Dragana".

- Tražili su Dragana Vukovića, vojnika zarobljenog u Krupcu. Taj što nas je htio pobiti bio je Zulfikar Ališpago zvani Zuka, komandir zloglasnog odreda "Zulfikar", koji je bio pod direktnom kontrolom Alije Izetbegovića. Oni su danima dolazili i tukli nesrećnog Vukovića, nekada i po cijelu noć, rukama, nogama, šipkama. Vuković je preživio mučenja, ali je od posljedica ubrzo nakon rata umro - ukazuje Lale.

On podsjeća da su preživljavali razne torture i da se jednog dana u logoru pojavio inspektor državne bezbjednosti Vinko Bešlić, kojeg je poznavao prije rata.

- Bešlić je došao u kontrolu logora sa inspektorom Darkom Božićem iz Vareša. Mene su izveli iz ćelije u kancelariju i dali mi cigarete, te hljeb i sendvič, što su mi poslali od kuće. Bili su zaprepašteni mojim izgledom. Bešlić istjeruje iz kancelarije upravnika logora Bećira Hujića govoreći mu da će neko žestoko za ovo odgovarati i porazgovarali su sa mnom - prisjeća se Lale.

Odmazda zbog remija

Lale ističe da su inspektori znali za njegovu sklonost za igranje remija i dali su mu dva špila karata, prijeteći Hujiću da ih niko ne smije od njega oduzeti.

- Niko mi nije oduzeo karte, ali je uslijedila odmazda narednih dana. Stražar Čičko ili Šok, tako su ga zvali, izvodi mene i Đorđa Vidića. Čičko me odvodi u drugu ćeliju i naređuje da stanem uz zid da me tuče. Ja se nisam micao. Tu sam ostao sam cijelu noć. U susjednoj ćeliji tukli su Đorđa i čulo se ječanje, psovke i galama - priča Lale.

Nastavljajući prisjećanje, Lale kaže da su Vidića u jednom trenutku ubacili u njegovu ćeliju, da je bio krvav i bez svijesti, a da su njega odveli u ćeliju u kojoj su tukli Vidića.

- Stražar Emir Oputa bio je u toj ćeliji sa automatskom puškom i dva okvira municije. U sredini ćelije bila je lokva krvi i krvav trag širok pola metra do vrata kroz koja su izvukli Vidića - ističe Lale i dodaje da ga Oputa nije tukao, ali da je dobio nekoliko udaraca od drugih vojnika u povratku do ćelije.

Lale se sjeća da je nakon toga imao tešku upalu pluća i da je sedam dana bio u besvjesnom stanju bez ikakve zdravstvene njege.

Lale naglašava da su mučenja i tuče logoraša bile svakodnevne i da su se stalno čuli jauci sa hodnika.

- A onda se krajem novembra u logoru pojavila delegacija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i registrovala nas. Vođa misije Mark de Pert rekao je da je tri puta išao kod Alije Izetbegovića po dozvolu za posjetu "Silosu", što je on odbijao - ističe Lale.

Drugi obrok nakon smrti Krstića

Lale navodi da su nakon prvog smrtnog slučaja, odnosno smrti Petka Krstića u logoru, počeli dobijati još jedan obrok hrane dnevno.

Krajem decembra 1992. godine, Vinko Lale pušten je iz logora sa 48 kilograma težine i tada počinje druga vrsta mučenja u kućnom protvoru jer mu je bilo zabranjeno kretanje.

- Tu sam sa porodicom doživio razne oblike torture, čekajući 10 mjeseci privatnu razmjenu, koja se dogodila 28. oktobra 1993. godine - objašnjava Lale, navodeći primjer upada arapskog mudžahedina iz Sedme muslimanske brigade u njegovo dvorište.

On navodi da su se mudžahedini povlačili sa Igmana i upali u Tarčin.

- Zahvaljujući slabom poznavanju arapskog jezika, ušao sam u razgovor s tim mudžahedinom, a u dvorište su upali domaći mudžahedini, govoreći da su došli da kolju Srbe. Arapski mudžahedin ih je otjerao jer su ga se plašili i spasio me smrti - rekao je Lale.