Lejla Zalihić je majka heroj iz Buturović Polja, čijim se imenom pišu herojstvo i hrabrost.

Njena priča o spasavanju kćerke iz vodene bujice tokom poplava koje su pogodile ovo mjesto obišla je svijet, a tri mjeseca nakon svega govori za "Nezavisne novine".

Sjećanja na strašnu kataklizmu koja je pogodila nekoliko mjesta u BiH, među kojima i Jablanicu i Buturović Polje, kako govori Lejla, i dalje su živa i još prisutna, iako su prošla tri teška mjeseca.

Naime, Lejla je te noći kada se nebo spustilo na zemlju plivala tri kilometra kroz vodenu bujicu punu grana, drveća, kućanskih aparata, kamenja, kako bi spasila svoju kćerku.

- Ta noć, to je najveći horor u mom životu. Noć kao i svaka noć, ništa nije slutilo na to šta bi se moglo desiti. Probudio nas je komšija, da nije, ko zna šta bi se desilo. Izašli smo na drugi sprat kuće, kad smo vidjeli da tu nije sigurno, izašli smo na treći. Nije bilo vremena za paniku, razmišljali smo kako da spasimo živu glavu. Kad smo vidjeli da ništa ne možemo uraditi, prepustili smo se sudbini, sve do trenutka dok se kuća nije srušila. Čula sam vriske kćerke, supruga, svekrvu nisam čula, pali smo u vodu. Bujica nas je nosila, dok nisam kćerku pronašla na pola jezera. Uspjele smo nekako izaći na obalu od svega što nas je udaralo - prisjeća se Zalihićeva za "Nezavisne novine".

U toj agoniji, kako ističe, srele su se sa jednim čovjekom s kojim su se spasile.

- Išli smo oko tri sata dok nismo došli do komšije. Tu smo bili dok hitna pomoć nije stigla po nas, za muža ništa nisam znala, ni da li je živ - kaže ona.

Zaroniti u hladnu vodu punu svega tokom noći često ne bi smjeli ni najhrabriji, ali Lejla je znala da drugog izbora nema.

Takva i tolika snaga se ne može objasniti, a kaže da joj je snagu da spasi rođeno dijete dao Bog. Uprkos svemu, ne smatra se heroinom.

- Ne osjećam se kao heroj, mislim da bi svaka majka za svoje dijete uradila isto. I za tuđe ako je u mogućnosti, a kamoli za svoje - ističe ona za "Nezavisne novine".

Heroinom samu sebe ne smatra, ali mnogi na nju gledaju baš tako.

Zovu je majka hrabrosti i žena godine, ni slučajno, ni bez razloga, već sasvim opravdano.

Zbog svog podviga nedavno je ponijela i titulu Hercegovka godine. Lejla ističe da joj znači što je ta nagrada pripala njoj, ali dodaje da bi voljela da nije ovim povodom.

- Voljela bih da je u nekom boljem svjetlu, zbog nečeg drugog, ali bože moj, šta je, tu je - kaže ona za "Nezavisne novine".

Iako sjećanja lako ne blijede, situacija u Buturović Polju, prema njenim riječima, polako se popravlja, a stvari dolaze na svoje mjesto.

- Ogromna je šteta, pa tako treba dosta vremena da stvari u potpunosti dođu na svoje mjesto. Strah još postoji, ipak nije prošlo dosta vremena da se to zaboravi, ali proći će, nadam se, što prije - ističe ona.

I nakon svega, iz katastrofe, u kojoj, osim prirode, krivice ima i u ljudima, Lejla smatra da smo kao društvo naučili lekciju.

- Tužno je što se ovako nešto moralo desiti da se izvuče lekcija, ali jednostavno tako je trebalo da bude i nadam se da se nikad više neće desiti - zaključuje ona za "Nezavisne novine".