Jedini dobitnik Nobelove nagrade sa prostora bivše Jugoslavije pisac i diplomata Ivo Andrić rođen je na današnji dan 1892. godine u Travniku u porodici Antuna Andrića i Katarine Pejić.

Osnovnu školu završio je u Višegradu, a Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, u Sarajevu.

U oktobru 1912. započinje studije u Zagrebu, odakle odlazi u Beč, gdje sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Zbog slabih pluća i čestih zdravstvenih problema, uskoro napušta Austriju i nastavlja studije u Krakovu u Poljskoj.

Andrić je kao gimnazijalac bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz Austrougarske monarhije.

Zatečen Prvim svjetskim ratom, ubrzo napušta studije, vrativši se u Split, gdje ga policija hapsi i odvodi u tamnicu - prvo u Šibenik, a zatim u Maribor, nakon čega mu je određen kućni pritvor u Ovčarevu, iz kog prelazi u Zenicu.

Studije je završio u Gracu. U junu 1924. godine odbranio je doktorsku tezu "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine", a dvije godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu. Njen redovni član bio je od 1939. godine.

Andrić je iza sebe ostavio bogat književni opus. Svoju književnu karijeru započeo je kao pjesnik - prvi književni rad, pesmu "U sumrak", objavio je 1911. u "Bosanskoj vili". Tokom boravka u mariborskoj tamnici intenzivno piše prozu, a 1918. slijedi djelo " Ex Ponto".

Poslije Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Služba ga je u ranoj fazi odvela u poslanstva u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu.

Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Jugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu.

To je period plodnog literarnog stvaralaštva i tada objavljuje zbirku pjesama u prozi "Nemiri" i pripovijetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema".

Uoči Drugog svjetskog rata - 1939. godine, zbog nesaglasja sa politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mjesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.

Književnu veličinu i priznanje u svijetu Andriću je donio prozni opus: romani "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica", nastali 1945. godine, kao i roman "Prokleta avlija" iz 1954. godine.

Za književni opus, za romane "Na Drini ćuprija", "Gospođica" i "Travnička hronika" pisac je krajem 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Andrić je prvi i do sada jedini pisac sa jugoslovenskih prostora koji je odlikovan tim najvišim književnim priznanjem.

Ivo Andrić je umro na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.

U času smrti imao je nepune 83 godine, a u Andrićevoj bilježnici je ostao zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju".

Na osnovu testamentarne volje pisca, 1976. godine osnovana je Zadužbina Ive Andrića, koja i danas vodi brigu o piščevoj književnoj baštini. Zadužbina svake godine dodjeljuje Andrićevu nagradu za najbolju pripovijetku ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku.