Vjerovatno ste, bar hiljadu puta, čuli za Čemerno: po snježnim smetovima, zastojima u saobraćaju, ali i po najboljoj vodi u bivšoj Jugi. E, u tom selu više nema nijednog stanovnika.

Tunel “Čemerno”, izgrađen prije sedam godina, spasao je muka vozače u ovom dijelu Hercegovine, na magistrali Sarajevo Foča – Trebinje, ali je i dokrajčio bajkovito planinsko selo, koje izgleda kao da je preslikano sa starih razglednica iz izletišta u Alpama.

Tu ljepotu, međutim, nema ko da gleda. Otkako su Milorad Dodik i Emir Kusturica 2013. presjekli crvenu vrpcu i otvorili novi tunel i nove perspektive za ovaj kraj, i poslednji stanovnici su počeli napuštati Čemerno.

U samom Čemernu danas nema nijednog stalnog stanovnika. Nekoliko njih ovde živi ljeti, ali s prvim kišama oni “silaze” u Gacko, ili u neki drugi grad, gdje “stanuju za stalno”.

– Bilo bi lijepo da čovek ima s kim progovoriti, popiti kafu. Baš šteta što je ovakva ljepota pusta. Ponekad nam dođu planinari, ali brzo odu. Možda ne bi bilo tako da ovaj hotel, koji su pravili, nije srušen prije nego što su ga završili – vajka se Zorka Supić, jedina žena koju smo zatekli u selu.

Ona “ za stalno” živi u Gacku, a njen djever Obren Supić je već decenijama stanovnik Splita. Obren je jedini muškarac kojeg smo zatekli u Čemernu.

Dok sav “normalan svijet” pokušava da se domogne mora, Obren je, eto, s mora pobjegao u svoje Čemerno. I tako svakog ljeta. Penzioner je, pa može tako.

– Kakvo more, vidi ti ovih planina, svježeg vazduha. Ozdravim čim dođem ovdje, gdje sam se rodio i odrastao – kaže Obren, dok sa snahom Zorkom, u pustom selu, u dvorištu kraj napuštenog druma ispija popodnevnu kafu – s pogledom na plave planinske vrhove.

Ovo selo se nalazi na 1.300 metara visokom planinskom prevoju, između planina Volujak, Živanj, Zelengora i Lebršnik. Vijekovima se pod ovim planinama narod borio sa svakojakim nevoljama, ali je nedavno ostao bez jedine blagodeti, koju mogu zahvaliti svom geografskom položaju.

Pošto je na prevoju, preko Čemerna su uvijek vodili putevi – bilo je to jedino mjesto gdje se put mogao “provući” između gorostasnih planina. A eto, prije sedam godina ljudi probiše planinu, a Čemerno osta “s neputa”. Selo se našlo na kraju druma, takoreći u slijepoj ulici – stari asfalt, kojim su nekad tutnjali autobusi i kamioni, urušio se i nije saniran, jer više nikom ne treba. Osim stanovnicima Čemerna?! Ali, Čemerno nema stanovnika.

– Ovdje, u samom Čemernu nema više nikog, osim nas troje, četvoro, koji dolazimo ljeti. A gore, više, u jednom zaseoku još žive dvije porodice, koje tu ostaju i zimi. A to nije lako – kaže Zorka Supić.

Statistike svjedoče da je 137 dana godišnje, u prosjeku, Čemerno okovano snijegom. Za sat vremena, s jeseni, ovdje padne i više od 300 litara kiše po kvadratu, a bujice nose sve pred sobom.

Čemerno je i hidrološko razmeđe jadranskog i crnomorskog sliva. Pa kad te žestoke kiše zapadaju, sa krova kuće Neđe Sudžuma s jedne strane voda odlazi u Drinu, pa u Crno more, dok s druge strane teče pravo ka Neretvi i Jadranu.

I zbog svega toga na Čemernu postoji, već decenijama, i meteorološka stanica, koja u pravilu bilježi – najniže temperature u BiH.

Ali, bila bi prava milina, kažu ljubitelji prirode, baš u tom ambijentu, uz ognjište, usred zime popiti čaj – s pogledom na planinske smetove visoke i do tri metra.

Ali, turista ovdje nema. Jedini drum koji vodi ka Čemernu nekadašnja je magistrala, koja ih veže sa putem Gacko – Foča i sa savremenim tunelom, koji ih je “ukopao”. Satima ne prođe automobil. A ako neko zaluta tim drumom vidjeće dvoje starih kako kafenišu ispred nekadašnje prodavnice. Prodavnica  je odavno zatvorena, a bila je glavno okupljalište na Čemernu. I danas je. Tu se ovog ljeta okupljaju svi “stanovnici” Čemerna: Zorka, Obren i još pokoji komšija, koji naleti vikendom.

Junaci “Top liste nadrealista”

Ako ni po čemu drugom, za Čemerno ste čuli po čuvenom skeču “Top liste nadrealista”, u kojem “novinar javlja” da je “precednik” sletio na aerodrom na “regionalnom prevoju Jad i Čemerno”.

Ime Čemerno bila je inspiracija mnogima, a jedna od legendi o nastanku imena sela i prevoja govori da je ovo mjesto nazvano po majkama, koje su bose danima trčale za konjima, na kojima su njihova djeca odvođena u tursko ropstvo, u čuvenom “danku u krvi”. Pa su tu padale, čemerne, ne mogavši dalje. Malo je vjerovatno da je ova legenda utemeljena na istorijskim činjenicama, ali se “primila” u narodu.

A mnogi su iz ove vrleti odlazili, još kao nejaki mladići i djevojke, i stotinama godina nakon što su Turci otišli. Ipak, selo je opstajalo, dok je bilo na putu.