Zazvonio je telefon tog vrelog avgustovskog prijepodneva. Javio se čovjek nepoznat, čije mi ime i prezime nije značilo apsolutno ništa. Javio se u strah i zebnju, u nesigurnost i sjetu odjeven. Javio se i vratio sijaset vremena.
- Oče, osvještaj vodicu i upali svijeću. Teško je. Trebaće blagoslova i tebi i meni gdje god da smo. Znam da ti nedostaje vremena, ali nedostaje ti i tebe.
Bile su to riječi koje mi uputi čovjek nepoznat i dalek, sa zaštićenog broja, sa ko zna kojeg meridijana. Izgovori ih i umuknu. Prekide pa opet pozva.
- Ključ je ispod praga, ako ga još ima.
Kroz nijemi urlik, stisnutih zuba prošaputa i prekinu vezu. Sunce je bilo visoko. Kako da pozovem čovjeka čiji broj ne znam? Kako da ga ne poslušam? Ko je to bio, čovjek ili savjest. Neko odnekuda. Kako, otkud, zašto? Šta da ponesem? Kako da uđem? Našto to i čemu? Previše pitanja otežavalo je ionako čudnu situaciju. Sam ću. Užurbano spakovah nekakav alat i još štošta što bi moglo zatrebati, sve osim razloga i valjanog opravdanja iz ugla davno iskorijenjenog bića. Krenuh oko podneva. Otisnuh se u prošlost. Ćutke. S trepetom.
Stigoh tamo za visokog sunca. Samo Bog zna koliko je od tada prošlo kišnih dana i snježnih noći. Koliko je zima podmukao sjever šibao grane ozeblom klenu i javoru. Voćnjak zarastao. Opustio. Od drače, kupine i džinovske koprive nije se razaznavalo da je ikada bujao život u ovom andraku. Dječiji smijeh i žagor odavno ne odjekuje po ružinim zasadima. Vinova loza traje silom. Ničija. Kapija stara i oronula potpuno se stopila s rđom. Zavarena i crvena, kao kakva prikaza vladala je krajolikom. Koliko je samo življa bila nekad. Poznavao sam ljude koji su mnogo godina prije mog današnjeg dolaska disali život u ovoj avliji. Dok nisu otišli ili baš tu okončali svoj zemaljski put. Možda poznajem njihovu djecu – sinove, kćeri, unučad. Pitaj Boga koliko različitih duša i karaktera, koliko ljubavi i zebnji, radovanja i suza pamti avlija u koju me dozva jedan nepoznat glas. Došao sam sramežljiv i iskidan. Posmatrala su me lica koja pred živim Bogom stoje. Lica koja me znaju. Lica koja možda poznaju čovjeka nepoznatog koji me je doveo ovdje. Posmatrala su me lica iz drugog kosmosa, moja krv i rod, u ovom času najprisniji i najrođeniji. A koliko sam samo lica u životu sreo? S koliko ih se zbližio? S koliko ih upravo dijelim život? Ko me od njih poznaje kao ovi što su oku nevidljivi?
Otpočelo je slavlje blagosti. Bez trpeze, bez teleta ugojenog, bez sina koji se vratio kući, bez oca koji se raduje, a opet – ja sam bio i taj sin i taj otac i to tele ugojeno i trpeza blagosti i začuđeni brat. Bio sam svako i niko. Bože, šta li sada radi moj đed? Kako li to tamo postoje oni koji se raduju što sam napokon tu? Skotrljaše se suze. Koliko dugo i šta sam radio, ne znam. Znam samo da sam bio željan onog malenog sebe što bi baku da obraduje nekim trudom kad se ona odnekud vrati.
Prljav i prašnjav, izgrebanim rukama protrljah oči da skinem paučinu i razmažem suze, da sjednem i predahnem. Da razmislim. Dok prebiram po glavi kako i kuda, dok se sjećam koga sve toga dana treba da pozovem i šta sve treba da naručim za radnike u porti, tamo daleko, gdje trajem već neko vrijeme, radim i volim, sa zida me ugleda Bogorodica Jerusalimska. U mraku i sjaju. Najljepša ikona koju sam ikada vidio. Tamna i oveštala, njihova, moja, naša. Okovana srebrom, prikovana za zid savjesti. Na zid plača domaćeg Jerusalima. Čuvarka, Vladarka, Zaštitnica... Izustih psalamski i umorno:
- Ne ostavi me Gospode Bože moj, ne udalji se od mene. Pohitaj mi u pomoć Gospode spasenja moga.
Radi ovoga sam pošao za glasom koji se neće više javiti. Napio sam se vode koju nisam našao. Otišao sam miran, spokojan i ispovijeđen. Srećan. Ko će mi vjerovati da sam se posve umio od grijehova i bludnji, da sam stavio prsten na ruku. Prešao sam ćutke preko praga kojeg nije bilo. Napustio sam realnost i vratio se u imaginativni život ovdje i sad, na ko zna kojem meridijanu i ko zna kojem po redu životnom kutku u koji se mravlje uzemljujem. A na sve strane svijeta, u sve zemlje, vode i nebesa, jednom davno prije toliko zima i proljeća, u jednu jesen ranu ili je to bio sami kraj ljeta, otisnuh se s te crvene kapije očiju krvavih kao i večeras.
Autor: protojerej Danilo Dangubić
