Najupečatljiviji utisak tokom više od pedeset projekcija dokumentarnog filma Garavice jeste reakcija gledalaca na svjedočanstvo Ljubice Šikman o stradanju njene porodice na rijeci Korani. Dok traje film, publika povremeno uzdiše, šapuće ili se komeša. Ali kada Ljubica progovori, nastaje tišina u kojoj se ni dah osobe pored ne čuje. To ćutanje, duboko i potresno, najiskreniji je odgovor na njenu životnu priču. Zato nije čudo što Ljubicu s razlogom nazivamo ispovjednicom vjere pravoslavne – jer je svoj težak krst nosila dostojanstveno, neprestano ponavljajući: “Ja sam pravoslavka i Srpkinja.”

Ljubica je rođena 10. oktobra 1935. godine u selu Bukovica kod Cazina kao treće dijete Novaka i Ruže, rođene Vlaisavljević. Prije nje, u porodici su već bili sinovi Lazo (1929) i Dragan (1933). Majka Ruža preminula je 1937. godine, prije nego što je Ljubica navršila dvije godine. Novak se kasnije ponovo oženio Rosom Bigić, sa kojom je dobio kćerku Smilju. Rosa je prihvatila i djecu iz Novakovog prvog braka kao svoju — toliko da su je sva djeca iskreno zvala “majkom”.

Ubrzo je došla 1941. godina, a talas ustaških zločina širio se preko zrelih polja i srpskih sela, ostavljajući za sobom krv i zgarište. Na Garavicama kod Bihaća, 31. jula 1941. godine, ubijen je njen otac Novak. Samo nekoliko dana kasnije, 3. avgusta, u šumi Osoje stradali su i njen djed Novak i stric Ilija. Pošto su i otac i djed nosili isto ime – Novak – njenog oca su radi razlikovanja zvali i Novica, a ponekad i Novačić.

13. septembra 1941. godine, u rano jutro, od porodičnih kuća krenulo je petnaest članova porodice Šikman i nekoliko drugih mještana. Uputili su se prema Kordunskom Ljeskovcu, tražeći spas od sigurne smrti.

Na prelazu Dakića brod, preko rijeke Korane, dočekala ih je ustaška zasjeda – komšije muslimani iz sela Pjanići. Opkoljeni, bili su bespomoćni. Uslijedio je masakr kolone majki i baka sa djecom. Ljubica je pogođena sa dva metka – u glavu i nogu – a zatim udarena sjekirom po glavi. Onesvjestila se, ali je preživjela. Prije samog pokolja, kroz kukuruzište je uspio da pobjegne Branko, sin strica Ilije, a pokolj je preživjela i Milica – Zeka, kći strica Rajka. Tako je iz tri porodice, od svakog brata, preživjelo po jedno dijete.

Ljubica je, ležeći među mrtvima, uporno dozivala: “Vode… dajte mi vode… ubijte me, samo mi vode dajte…” U potpunom očaju je pronašla tetka Boja i spasonosno prenijela u selo. Ali čim su stigli, ustaše su napale selo, pa su se svi razbježali. Ljubica je ostala sama u sobi jedne kuće. Ustaše su redom provjeravale svaku prostoriju. Prošle su pored nje, a da je nisu ni primjetile.

Kada su se ustaše povukle, Srbi su se počeli vraćati u selo. U čudu su gledali — djevojčica je još uvijek bila živa. Stric Rajko se obratio domobranskom oficiru, prijatelju iz predratnih dana, i zamolio ga da izda propusnicu kako bi Ljubicu mogao odvesti u bihaćku bolnicu. Oficir je pristao i izdao propusnicu. Iz Bihaća je prebačena u Zagreb, gdje je i izliječena, ali su posljedice rata utkane u njen život zauvijek. Ostala je invalid na lijevu nogu, lice joj je obilježeno ožiljcima, a u glavi su ostali i geleri.

Ljubičin put vodio je dalje u obližnje oporavilište, odakle su je časne sestre odvele u logor Jastrebarsko. Život u logoru proticao je u batinama, gladi, jadu i bolu. Usred svega toga, jedan trenutak ostao je urezan kao svjedočanstvo hrišćanske ljubavi — priča o kocki šećera. Jedna kocka šećera postala je simbol radosti i pobjede dobra nad zlim. Uspjela je iz kutije u hodniku uzeti jednu kocku šećera, a da je časne sestre ne primjete i ne kazne. U tom uzvišenom trenutku, Ljubica dijeli kocku sa drugom djevojčicom i time radost postaje još veća. (Ova scena prikazana je u dokumentarnom filmu “Garavice”)

Ali jedna od najpotresnijih Ljubičinih uspomena, koja nije prikazana u filmu i biće dio novog projekta, ostaje zapisana ovim riječima: Silna djeca su stizala iz Jasenovca. Mi smo ih samo gledali kroz prozore. Čim su ih dovezli, oni su samo legli po travi – i travu su jeli. Za dvadeset dana, sva ta djeca su pomrla. Do zadnjeg.

Pred kamerom, Ljubica je ispričala mnoštvo pojedinačnih, emotivnih i potresnih priča o preživljavanju u logoru Jastrebarsko. Među njima i dječija nevinost u njenoj radosti kada italijanski vojnici odlaze kući. Italija je kapitulirala, njihovi vojnici se pozdravljaju i odlaze, a Ljubica ostaje u logoru. Ipak, raduje se — jer oni idu kući. Dočekala je i ona slobodu – ali tek dvije godine kasnije.

Nakon rata, Ljubica je smještena u Dom za nezbrinutu djecu u Samoboru, nadomak Zagreba. Tamo je nastavila školovanje i brzo se istakla kao jedna od najpametnijih i najvrijednijih učenica. Jednog dana, 1947. godine, dok je bila na ručku, direktorica joj je prišla sa riječima: “Dođi, Ljubice, u hodnik. Neko ti je došao u posjetu.” Zbunjeno je izašla i odmah zaplakala od radosti. Ispred nje je stajao stric Rajko, koji je za nju saznao preko oglasa na bandijeri, gdje je pisalo da se traži njena rodbina. Bio je to prvi put nakon više od šest godina da je vidjela nekoga svog! Mislila je da niko više nije živ. Njene emocije prelile su se i na drugu djecu i u opštoj radosti sva djeca u domu plaču zajedno sa njom.

Stric Rajko je želio da je odvede na selo u Bukovicu, ali direktorica ga je zamolila da sačeka dok završi školovanje, smatrajući da nema šta na selu raditi sa invaliditetom. Iako nevoljno, stric je pristao da Ljubica ostane u Samoboru, radi daljeg školovanja.

Pohađa i učiteljsku školu u Zagrebu od 1949. do 1953. godine. Odrasta u potpunom hrvatskom i katoličkom okruženju, bez ijednog pravoslavnog Srbina u blizini. Srpska pravoslavna djeca postepeno prihvataju rimokatoličku vjeru i počinju se izjašnjavati kao Hrvati. Upravo u tome i jeste veliko čudo – Ljubica još kao dijete uspjeva sačuvati svijest o stradanju svoje porodice i svojim pravoslavnim i srpskim korijenima, što će se kasnije pokazati kao težak krst za već izmučenu dušu.

Po završetku učiteljske škole, dobija prvi posao u mjestu Selce na primorju, nedaleko od Rijeke. Na seminarima upoznaje Antu Ćorlukića, Hrvata katolika, i sa njim stupa u brak. Preselili su u Maglaj, gdje je Ljubica kratko radila, a zatim u Zenicu, dok učiteljski poziv nastavlja u naselju Čajdraš. Ljubica je nastavila da usavršava svoje vještine – tečno je govorila njemački, svirala klavir i harmoniku, osnovala pjevački hor, putovala kroz evropske zemlje i uvijek nalazila načine da pomogne drugima. Za svoj rad i predanost, dobila je visoka priznanja Grada Zenica. Njena pisana riječ i znanje nisu ostali nezapaženi — njemačka agencija “Globus”, fascinirana njenim darom, ponudila joj je posao novinara i putopisca. Iako je tu ponudu dočekala sa oduševljenjem, morala je da je odbije — fizičke poteškoće, kao trajna posljedica rata, stajale su na putu njenoj životnoj avanturi.

Rodila je sina Igora i kćerku Sanju, ali je brak ubrzo zapao u krizu zbog nesuglasica.

Foto: zaboravljenikorijeni.org

Ponavljajući Oče naš i Deset božijih zapovijesti, kao istinski smisao života, Ljubica je vremenom sticala sve veći krug neprijatelja. Posebno nakon što je počela da učestvuje na konkursima za literarne radove u Jugoslaviji, na kojima je više puta osvojila prvo ili drugo mjesto. U svakom radu pisala je o stradanju svoje porodice. Novinski članci i njeni radovi – poput “Putevi do slave”, “Bila sam u jami sa mrtvima”, “Rat je odnio sve radosti” i drugih –  sačuvani su u arhivi Fondacije “Zaboravljeni korijeni”.

Foto: zaboravljenikorijeni.org

1992. godine, sa početkom novog rata, Ljubica se rastaje od supruga Ante, iako je zvanični razvod sudski okončan tek dvanaest godina kasnije. U strahu da njeni unuci ne dožive istu sudbinu kao njena porodica iz Drugog svjetskog rata, Ljubica, usred ratnog vihora, uspijeva da izvede unučad — djecu svog sina Igora — iz Zenice i odvede ih u Švajcarsku, kod kćerke Sanje.

Godine 1996, odmah po završetku rata, kada većina Srba nije ni pomišljala da se vrati u Zenicu, Ljubica kreće nazad — u grad svog radnog vijeka. Po dolasku otkriva da se u njen stan uselio Rasim, nekadašnji kolega i učitelj iz iste škole. Uz svoj prkosni osmijeh, rekla bi: “Šta sam sve preživjela, a ti da mi stan uzmeš?! Izlazi napolje!” Odmah je pisala Ombudsmanu, Crvenom krstu i međunarodnim institucijama — i za manje od godinu dana, uspjela je da povrati svoj stan. Rasim je odbijao da se iseli sve do intervencije policije, a prije odlaska je u stanu napravio veliku materijalnu štetu. Ipak, Ljubica je dobila i ovu bitku — vratila je svoj stan!

Foto: zaboravljenikorijeni.org

Poslednje godine života provodila je ponavljajući: “Ja sam pravoslavka i Srpkinja”. I dalje je osjećala pritisak da joj neko oduzima pravoslavne i srpske korijene, pa je grčevito ponavljala svoj stav. Posljednja želja bila je da se vrati u svoj rodni kraj i da tamo bude sahranjena.

Ljubica je tiho i mirno zatvarala oči, kao da uranja u duboki san. Preminula je u Zenici 21. maja 2025. godine, četiri dana nakon što je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve kanonizovao novomučenike garavičke, bihaćke i cazinske. Ispunjena je i njena velika želja. Po blagoslovu preosvećenog episkopa bihaćko-petrovačkog i rmanjskog g. Sergija, sahranjena je 24. maja 2025. godine u porti bihaćkog hrama. Prvobitna namjera bila je da Ljubica bude sahranjena odmah pored Oltarskog dijela hrama. Međutim, pošto je prostor oko hrama ispod površinskog sloja bio prekriven velikim betonskim pločama, kopanje nije bilo moguće, pa je sahrana obavljena u drugom dijelu porte.

Foto: zaboravljenikorijeni.org

Najkraće riječi koje bi opisale Ljubicu iskazala je njena unuka u svom pismu: “Proživjela si bolove koji slamaju dušu, a ipak nisi nikada prestala da vjeruješ u ljudsku dobrotu. Poklonila si mi majku koja je neopisivo divna. Ti si oličenje hrabrosti, otpornosti, baka sa blistavim smislom za humor, mnoštvom sposobnosti i oštrom inteligencijom.”

Kćerka Sanja, koja od prije rata 1992. godine živi u Švajcarskoj, nakon objavljivanja dokumentarnog filma Garavice i knjige Korana ko rana, u kojoj je Dragan Grigić opisao i stradanje njene porodice, donijela je čvrstu i davno željenu odluku – da se krsti. Taj sveti čin obavljen je uoči praznika Sretenja Gospodnjeg, 14. februara 2024. godine, u hramu Silaska Duha Svetoga na apostole u Bihaću, i to vodom sa rijeke Korane. Za kuma je izabrala Dragana Radovića, autora filma “Garavice”, a krštenje je izvršio otac Slaviša Milinović, paroh bihaćki. O. Slaviša je i Ljubicu ispratio u vječnost.