Pravac od kasarne prema "Mapu" mi je izgledao beskonačan. Idemo u koloni po jedan, Bož'dar, krava i na začelju ja sa ljeskovim prutićem u ruci. Zekulju smo kupili na Vijetnamu od nekog Dragaša, nećemo je zimiti, tu su Baljava i Milava, nju ćemo prigledati koji mjesec, sudbina joj je odredila da završi u posjeku..
Na meni su Dadine roze pantalone, mrzio sam ih iz dna duše, al' nije bio vakat kad se moglo birati. Rat je, neka 94-a, nosiš ono što se zateklo u kući, ako nisi sin nekog od ratnih profitera. Na nogama starke, one od pet maraka, na oko cijele, a odozdo bez đonova, mater mi poturila neki uložak iz zimskih cipela.
Imalo se za patike, ali je njihov kvalitet bio takav da ostaneš bos dok tri puta odeš do prodavnice, one malo kvalitetnije, crkvene, su se čuvale za školu. Neizvjesnost od sutra je diktirala racionalizaciju troškova i pravljenje prioriteta.
Elem, prži neko sunce, vjetra ni dašak, prži vreli beton kroz tanane đonove, muva na meni više nego na Zekulji, sve što rastjera repom završe u mojoj kosi. Još uvijek sam je imao, mada su se i u dobi od 12-13 godina nazirali prokleti zalisci i nije prošlo mnogo vremena do našeg prijateljskog razlaza.
Šaram onim prutićem po cesti, u zadnjem džepu držim Tempo, kupio ga to jutro kod Mira na trafici, jeste da je star par godina, ali meni je vrijedniji od svog blaga na svijetu. Unutra Dejov poster, još iz "Zvezde". Tempo nije jedino što sam kupio, uz stomak je pripijen još jedan časopis eksplicitnijeg sadržaja. Čini mi se da ga krijem i od sebe samog. Sramota me je bilo izgovoriti pa sam samo pokazao prstom i rekao:
- Daćete mi i ovo, šta radi Miljan, čika Miro?
Miro i pop Lubarda već u drugom litru su se šeretski nasmijali i u glas izgovorili:
- Isto što i ti, a neka, sad vam je najslađe..
- Zekulja, ma Zeka, iz razmišljanja se prenu Bož'darov glas. - Ma Zeka, ošinuh je praveći se da učestvujem u temi. - Oć, ma Zekulja, nastavljam i dalje sa uzaludnim pokušajima da je pokrenem... - Aj Zeka, sad je već guram kao auto kad neće da upali...
Zeka diže rep, ja se ne dosjetih šta se sprema i sasu kompletan sadržaj iz debelog crijeva, što na starke, što na roze pantalone. Odmakoh se korak unazad, gledam remek djelo koje je napravila i čujem
- Ćaooo... Pogled na desno, imam šta i vidjeti, na metar od mene, stoji Dijana iz VIII-2. Od svih ljudi na svijetu bog je odlučio da mi u tom momentu pošalje Dijanu u koju sam nesrećno zaljubljen već cijelo polugodište.
I tako, ona prođe kikoćući se, ja pokušah sanirati štetu travom i uspjeh samo da je detaljnije razmažem, pomirih se sa rojem muva koji pade na mene i uz Vranjak, polako, onako paskom, u koloni po jedan, Bož'dar, Zekulja i pos*ani ja...
A Dijana...Prebolio sam je još tu noć, u ponedjeljak se već zaljubio u Sandru ili Sonju, ni ne sjećam se više, zaljubljiv pa šta ću, ne mogu se ubiti...
Piše: Davor Cicović
