(Šiš moje majke)
Kad je Crvena armija 1945. godine sa saveznicima progurala ka Berlinu, Tito je sa svojom 4. armijom malo skrenuo i umarširao u Trst.
To se nimalo nije svidjelo Italijanima, čiji je ovaj grad, zajedno sa cijelom Istrom, nekako uvijek baš njima pripadao, ali, još gore po Tita, nije se to nimalo svidjelo ni anglo-saksonskim saveznicima pod vodstvom tadašnjih pobjednika Čerčila, Trumana pa čak ni brkatom Staljinu. Kriza je potrajala sve do 1954. kada je lukavi austrijski kaplar i bravar morao popustiti i grad Trst (tzv. Zonu A) vratiti Italijanama, a (Zona B) cijela današnja Istra pripala je SFRJ, odnosno, zauvijek današnjoj, lijepoj njihovoj, Hrvackoj...
„TRST JE NAŠ!“ i dalje su uzvikivali Titovi poslušni narodi. Samo se moj otac bunio, poprijeko i kiselo gunđao, jer je mnogo duže, s bojevom municijom, služio vojsku (u Delnicama, blizu tadašnje sporne teritorije) zbog te tršćanske krize. Sav je srećan, ipak 1954. razdužio uniformu, „ponio“ opasač za uspomenu, domalo se domaćinski oženio i odmah počeo praviti kuće i sinove.
Moju generaciju će mnogo kasnije taj TRST izazivati farmerkama, majicama i brazilskom kafom, jer je u najljepše doba socijalističke Jugoslavije od nevolje narod skovao onu izreku:
„Gdje si? Nema te ko kave?“
Elem, nekih osamdesetih, Mile iz Gazivoda, upali svog fiću, onog što su mu se vrata otvarala naopako, a nas trojica momaka, platimo gorivo i pravac u taj Trst! Prvi put u inostranstvo da kupimo prave farmerice, i dobre prozapadne majice, da se obučemo k'o cvijeće. Ma, briga nas za nestašicu kafe.
Mile je inače bio profesinalni kamiondžija i još je, onako mlad i hiperaktivan, uvijek temperamentno uživao u vožnji. Malo se, kad vozi, nagne naprijed na volan i, kada izbismo na auto-put Beograd-Zagreb, vozi naš šofer to malo čudo od Zastavinog autića čak 110 kilometara na sat i tvrdi da može i još brže. Mi zbijeni, popriječeni i iskrivljeni na zadnjem sjedištu, iščekujemo kada će se bijeli fićo raspasti na sred auto-puta, ali se klebirimo, pjevamo (skrnavimo) romanijsku pjesmu, cirkuzamo... Mlado - ludo!
Ne sjećam se baš koliko je vremana trebalo do tog Trsta, ali smo ipak nekako dogurali, zadivljeni, kobajagi, starom tršćanskom arhitektrurom, ali još više koliko i kakvih se sve na jednom mjestu bagatelno prodaje, tada nama nedokučive mladalačke robe, zbijeno okačene na tezgama. Sad, kad vratimo film unazad, ma bio je to obični buvaljak, koje su nam kasnije ponovo servirali tad siromašni Poljaci, pa onda Kinezi i na kraju, sve do danas, naši šverceri falš-robe iz Turske i Bugarske.
Sve jeftino, kopirano; čim opereš, poboji, zgužva se i smanji. Ne liči više na onu robu u šarenom isturenom italijanskom izlogu, čiji trgovčići su tad bili počeli natucati po srpski.
Kupimo i majkama i po kilo-dvije sirove kafe, pa Mile nagari nazad svog fiću, a mi stiješnjeni švercovanom robom, potpuno slomljeni, ali ipak živi i zdravi dođosmo u svoje rodne kuće, da se sutradan pokažemo frajerski, ko neki drugi ljepši i bolji mladići iz inostranstva. Ma iz Trsta!
Eto, bili smo tada po prvi put u tom inostranstvu, pa nam to dugo poslije više nije ni bilo interesantno.
Ali, ne lezi vraže!
Mojoj majci se svidjela i zamirisala ta italijanska, tek u njenom šišu, popržena kafa i još je potpalila i komšinice Vahidu i Samiju da idu u šverc u Trst po kafu. Planiraju i preprodaju i zaradu.
„Nećemo mi nikoga moliti! Idemo vozom do Zagreba, pa presjedemo.“
Otišle prvi put u životu frizerkama. Udarile „ondulacije“. Ne nose marame ni dimije. Malo nam neobične i pomalo smiješne, jer ih i dalje otkrivaju njihove široke seljačke suknje: srpske po pravilu smeđe i vede, a muslimanske šarene, pirgave.
Bogme kone uspjele. Potplatile nekog carinika. Prenijele podosta kafe preko granice i sve brzo prodale po komšiluku. Pune utisaka i srećne.
Odoše ponovo kroz mjesec dana. Nikad ni jedna nisu nigdje radile, a sad bi da imaju svoj novac, svoju platu.
Govorio sam majci (ona je bila idejni vođa) da ne ide ponovo u šverc, ali ne sluša...
U sljedeći utorak, u mojoj matičnoj, OŠ „Vuk Karadžić“, mi kaže sekretar da me već dva puta zvala fiksnim telefonom moja majka dok sam držao časove. Da nije ko umro?!
Nazovem je. Plače:
„Prevario nas neki „Mirković“ sa Buloga. Tako je reko u vozu da se preziva, kad je saznao da smo mi od Sarajeva. I sve fin, s nama ljubazan. Obeć'o nam svu kafu (i farmerice) prenijeti preko granice, da mu nešto platimo nas tri...“ majka jeca. „Reko nam da će nas On sačekati kasnije s druge strane carine. Mi povjerovale, polakomile se. I još mu platile. Kad smo prešle granicu kod Trsta, u SFRJ nema ni njega, ni kafe, ni farmerica, ni para...
Možda ti njega znaš? Tog „Mirkovića?“
„O, majka draga!? Znam dosta takvih hoštaplera, u i oko Sarajeva, ali tako naivnih švercerki k'o vas tri kone, još nikad nisam vidio...“
Nisu poslije nikad išle u takvu „trgovinu“ nigdje daleko... ...I uvijek su sve tri bile lijepo damski ubrađene, laka im zemlja.
Uvijek se trgovalo, na veliko i na malo, legalno i na crno, ali se nikad, kao sad u svijetu, nije tako nemilosrdno krvnički borilo za monopol tržišta od običnog drveta i tekstila, preko nafte, kafe, do droge, djece, žena, žive sile ili oružja.
I niko ne popušta! Samo je Tito, „majku ti božiju kapitalističku“ umio popustiti, kad baš zagusti. Ali je zato vladao dugo i moćno, a posebno je uživao zapaliti kubansku cigaretu na onim svojim čarobnim Brijunima kod Pule, varakajući se između svjetskih moćnih trgovaca.
Autor: Slobodan Kovačević
