Ko ne bi volio da mu djeca ne rade? Ko ne bi volio da mu jedno dijete drži pola države, a drugo dijete drugu polovinu? Ko ne bi volio sinu da otvori preduzeće, a kćerki restoran?

Ko ne bi volio da mu donose i prinose, da ga daruju i posipaju, da ga kite i čašćavaju? Ko ne bi volio da dobije pet kubika hrastovine od svake posječene šume? Ko ne bi volio da mu pred kuću zahvalni direktori malih hidroelektrana svake dvije godine dotjeraju novog džipa? Ko ne bi volio da su mu podrumi puni buradi rakije i vina, da su mu ostave zatrpane dalmatinskim i njeguškim pršutama, da mu se u ribnjacima pred kućom vijaju pastrmke, šarani i somovi?

Ko ne bi volio da ima i da može kako hoće? Ko ne bi volio da u svakom većem gradu ima stan, uz stan i garažu, uz garažu i bar jedan poslovni prostor? Ko ne bi volio da na moru ima vikendicu od bračkog kamena, a na planini brvnaru od crnog bora? Ko ne bi volio da na selu ima poveliko imanje, njivu koja svake godine rađa bar tri puta, šljivik koji rađa kao da su mu i otac i mati iz Šumadije, livadu koju ni dva biračka odbora ne mogu da pokose taman je kosili od ponedjeljka do petka?

Ko ne bi volio da mu djeca ne rade? Ko ne bi volio da mu jedno dijete drži pola države, a drugo dijete drugu polovinu? Ko ne bi volio sinu da otvori preduzeće, a kćerki restoran? Ko ne bi volio da sinu šalje poslove svih svojih prijatelja i neprijatelja? Ko ne bi volio da njegovim poznanicima, partnerima i kumovima sve važnije obroke spremaju kćerkini kuvari? Ko ne bi volio da mu djeca imaju i u lijevoj i u desnoj, da im džepovi nikada nisu prazni, da im računi nikada nisu u minusu?

Ko ne bi volio da uvijek u šteku ima neki milion? Ili deset miliona? Ko ne bi volio da mu država daje i prije nego što sažvaće ono što mu je prethodno dala? Ko ne bi volio da ima više nego što može da prebroji? Ko ne bi volio da mu drugi plaćaju benzin, struju i telefon? Ko ne bi volio da oko sebe ima armiju onih čije poštovanje može da kupi? Ko ne bi volio da ga niko ne voli, ali da ga se svi plaše? Ko ne bi volio da mu svi aplaudiraju, da mu se svi klanjaju, da svi spuštaju glavu kada je on podigne?

Ko ne bi volio da nosi skupa odijela? Da ima kolekciju još skupljih satova? Da u kući ima zid sa najboljim konjacima? Da ga u petak zovu na jaretinu u mlijeku da mu daju kovertu, da ga u utorak namame na teletinu ispod sača da mu daju procenat, da ga u srijedu posjednu pored ražnja i da mu tutnu u džep ono što je njegovo, da mu u četvrtak ohlade najbolju graševinu da bi uz nju dogovorili prodaju kakve manje ili veće termoelektrane? Ko ne bi volio da sve to završi do petka, pa onda u subotu i u nedjelju odmara sa djecom i sa unucima?

Ko ne bi volio da mu sestrić vodi fudbalski klub? Ko ne bi volio da mu zet ima podobar voćnjak podaleko od ljudi i uz voćnjak bar jednu ili dvije fabričice? Ko ne bi volio da mu snaha ne ide svako jutro na raport kod nervoznog direktora? Ko ne bi volio da zaposli ženinu familiju? Ko ne bi volio da svakome svome može da otvori kakvu pilanu, destileriju ili pekaru? Ko ne bi volio da namiri sebe i sve u svoje za narednih trista godina? Nema onoga ko to ne bi volio. Ali ne može svako da nađe trista hiljada žiranata koji će to sve finansirati.

Autor: Goran Dakić