Manje poznati detalji iz političke karijere pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja: Nema bratstva sa neiskrenom braćom

27.08.2023. 11:18
0
IZVOR: glassrpske.com

Jovan Jovanović Zmaj je opšte poznata ličnost naše književnosti i istorije. Uz Njegoša i Branka Radičevića jedan je od najznačajnijih predstavnika srpskog romantizma, a poslije Đure Jakšića i najveći liričar te epohe.

Rođen u Novom Sadu 1833, prije 190 godina, najplodniji je srpski pjesnik druge polovine devetnaestog vijeka, tvorac je srpske poezije za djecu i njen glavni predstavnik, poeta koji je svojim stihovima neizbrisivo obojio i obogatio djetinjstva brojnih generacija na našim prostorima.

Bio je član Srpske kraljevske akademije, osnivač Srpskog narodnog pozorišta i Srpske književne zadruge, počasni doktor Univerziteta u Pešti, prevodilac, poliglota, pravnik i ljekar-humanista. Bio i agilan novinar, izdavač i pokretač brojnih časopisa: “Javor”, “Komarac”, “Starmali”, “Žiža”, “Neven” i “Zmaj”, što će mu postati i stalni nadimak, domišljato kreiran od 3. maja kada je proglašena Srpska Vojvodina.

Slika

Foto: glassrpske.com

Zmaj je preživio tešku, pretešku porodičnu tragediju, umrli su mu supruga, petoro njegove i dvoje usvojene djece. Obavljajući ljekarsku praksu, osim rodnog Novog Sada, Zmaj je živio i radio u mnogim mjestima i gradovima: Beču, Pančevu, Futogu, Beogradu, Zagrebu i Sremskoj Kamenici. Kada se spomene riječ zmaj, dosta naših ljudi prvo će pomisliti na Zmaj Jovu - pjesnika, tog dragog čikicu, koji svojim stihovima grli svu djecu svijeta. No da li je postojao i drugačiji Jovan Jovanović, upravo ovaj tekst ima ambiciju da to pokaže. Zato nećemo pričati o njegovoj poeziji, izdavaštvu i privatnom životu, već ćemo vam približiti tog Zmaja nama manje poznatog, kao vrlo aktivnog političara, oduševljenog srpskog nacionalnog borca, ali i predanog pobornika jugoslovenske ideje i srpsko-hrvatskog sporazuma.

Buđenje

Jovan je bio važna politička figura posljednjih decenija 19. vijeka. Naime, poslije revolucionarne 1848. dolazi do jačeg nacionalnog buđenja vojvođanskih Srba, što će i mladog Jovanovića, nadahnutog najplemenitijim rodoljubljem, snažno povući u politički i javni život našeg naroda u dunavskoj monarhiji. Kao nacionalno romantičarski idealist postaje saradnik Ujedinjene omladine srpske, a potom i istaknuti član Miletićeve Srpske narodne stranke, čiji je krajnji cilj bio oslobođenje i ujedinjenje svih dijelova srpskog naroda  na Balkanu. Istrajno se zalagao za jedinstvo te stranke, no ona se ipak pocijepala na tri frakcije, pri čemu se on priklonio Jaši Tomiću koji je osnovao Srpsku radikalnu stranku.

Kako je Zmaj, kao i znatan broj tadašnjih srpskih intelektualaca, bio pristalica politike zbližavanja Srba i Hrvata u smislu zajedničkog otpora sve agresivnijoj mađarizaciji, često je bio adresa raznih hrvatskih političara na kojoj su tražili podršku Srba kroz izbore i saborsko djelovanje. Mada je bio svjestan antisrpskog stava većeg dijela hrvatske političke elite i dubokog jaza između dva naroda, on je pomalo i naivno idealistički zastupao tu opciju, vjerujući da će se i na drugoj strani pojaviti politički subjekti koji bi iskreno podržali “bratski sporazum”. Bio je ubijeđen da zapadni Srbi, pritisnuti moćnom katoličkom monarhijom, ne mogu sami izboriti svoju autonomiju, a kamoli državu, kao uostalom ni sami Hrvati, što će ih natjerati na savez. Vodio je prepisku sa mnogim Hrvatima, polažući nade u idejno i akciono savezništvo sa biskupom Štrosmajerom, istaknutim hrvatskim političarem, koji je slavljen kao “apostol jugoslovenstva”, a od kojeg će kasnija komunistička propaganda smišljeno napraviti ikonu bratstva i jedinstva. No, sa ovog pohrvaćenog Nijemca već odavno se počela ljuštiti ta lažna pozlata.

Vrli biskup je laskao i praznim frazama licemjerno podilazio “braći Srbima”, lukavo propagirajući lažno jugoslovenstvo kao paravan za njegov stvarni program da se pod tom firmom unutar Habzburške monarhije formira velika Hrvatska, kao treća slovenska dominantno katolička krunovina sa centrom u Zagrebu, koja bi obuhvatala Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju sa Istrom, Bosnu i Hercegovinu i Srem sa većim dijelom Vojvodine. Zapadni Srbi koji su rezolutno odbacivali tu politiku optuživani su da sabotiraju ideju slovenske emancipacije. Njima su dobro bili poznati mnogi biskupovi stavovi kao onaj da je bila neviđena srpska drskost proglašenje Srpskog vojvodstva na Blagoveštenskom saboru 1861. u Sremskim Karlovcima, kao i njegovo traženje od austrijskog ministra Rehberga da se Srem i čitava Vojvodina pripoje Hrvatskoj.

Godinu dana ranije on mu piše da je, zbog ruske prijetnje i stabilnosti monarhije od Jadranskog do Crnog mora, potrebno između ostalog zadovoljiti interese Hrvata, ojačati ih da bi mogli odgovoriti svom zadatku kao “predziđe kršćanstva”, jer prostor od Dunava do Soluna ne smije pasti u ruske ruke.

Uprkos tome, Zmaj je zagovarao potrebu da Srbi pomognu Hrvatima u otporu mađarizaciji. I mada su vjerno učestvovali u borbi za prava Hrvatske, bili su izigrani našavši se između dvije vatre, Zagreba i Pešte. On 12.  decembra 1886. piše Štrosmajeru: “Jaz između Srba i Hrvata,  i to baš u masi naroda, takve dimenzije zahvata kako ja ni zamišljao nisam. No mi koji se ne damo poljuljati u toj veri da nam samo u slozi leži spas, mi nećemo još klonuti i uprećemo da se to na bolje okrene. Ali ti napori ne smeju biti samo s jedne strane... Iskrenost da bude obostrana lozinka, iskrenost i opet iskrenost”, naglašavao je on, sugerišući gdje je kamen spoticanja.

Vođa srpskih liberala u Ugarskoj Miša Dimitrijević, Zmaja u par navrata upozorava da bude suzdržan i ne nastupa u ime Srba u Hrvatskoj, koji su prozreli dvoličnu, pakosnu i prevarnu hrvatsku politiku, a za Štrosmajera neće ni da čuju. Jer iako njegovi narodnjaci nisu toliko šovinistički fanatizovani i agresivni kao  Starčevićevi pravaši, oni sa razlikom metoda i retorike imaju isti politički cilj: “Jedna država-Hrvatska, jedan narod-Hrvati”. Negira se postojanje Srba kao političkog naroda pa tako Obzor, čiji je Štrosmajer pokrovitelj, 1866. prijeti da ako Srbi budu istrajavali na svojoj nacionalnoj posebnosti, Hrvati će to primiti kao rušenje narodnog jedinstva i odlučno odgovoriti, a poznati lider pravaša Eugen Kvaternik 1869. je pisao M. Pavlinoviću: “... samo izdajica domovine i kervi naše može, vere radi reći na svetoj hervatskoj zemlji da je Srb, a ne Hervat. Otvoreno velimo dotičnim, da će znati hervatski narod osvetiti takovo izdajstvo, uništiv takovi nakot vere ...”

Dalje se kaže da te Vlahe ili Hrvate istočnog obreda treba potpuno asimilovati i vremenom pokatoličiti, jer “graeca fides, nulla fides” (pravoslavna vjera nikakva je vjera), što pravaši i obzoraši u više navrata javno iznose. U suštini, bila je to rigidna velikohrvatska vjerska politika, koja je težila katoličkoj hegemoniji na Balkanu.

Miniranje

Kako su Hrvati u Vukovaru 1886. vjerolomno pogazili izborni dogovor, Zmaj ne bez gorčine piše biskupu Štrosmajeru: “Srbi velikodušno pristadoše na kompromis, da se od devet skupštinara biraju pet Hrvata i četiri Srbina - kad dođe do izbora, onda Hrvati reč zadatu zaboraviše i ispade ovako: Umesto četiri samo jedan Srbin... U prikrivanju nema leka, zato i iznosim to pred Vas, sve onako golo kako mi je i javljeno”, a u daljem tekstu Zmaj ponovo insistira na iskrenosti.

Slika

Foto: glassrpske.com

Kada uz blagoslov knjaza Nikole braća Jovanovići - Jovan i Kornelije 1887. namjeriše pokrenuti list “Jugoslavija” koji bi izlazio u Antivaru (Baru), nadajući se političkoj i materijalnoj podršci Štrosmajera, ubrzo osjetiše da neko buši njihov još neporinuti brod. Zakulisano, u svom maniru, Štrosmajer na raznim stranama poče kompromitovati Zmaja, podrivajući njegov ugled, označavajući ga kao naivnog, nesposobnog, bez zdravog političkog suda. Biskup piše crnogorskom pjesniku Jovanu Sundečiću 23. novembra 1887. godine: “Zmaja Jovanovića brat Kornelije, zajedno s njim snuje nekakve novine 'Jugoslavija', nabavlja si tiskara, što se moga mnijenija tiče o tome, ja cijenim da oni za taj posao nijesu sposobni i pripravni.” Sijući sjeme razdora on dodaje: “Zar ne nađe knjaz Nikola nijednog crnogorskog pjesnika da mu da potporu, nego 5.000 lira mirovine dade Zmaju ... za koje babe zdravlje”. On tako izokola minirao Zmajeve napore, znajući da bi te novine potpuno ogolile njegovu politiku zastupajući neko drugačije jugoslovenstvo i iskreni dogovor balkanskih Slovena. Konačno, on tvrdi da novine ne bi mogle biti ni rasturane u “Našoj Carevini”, pa ih neće novčano ni pomoći.

Štrosmajer je sve vrijeme gurao jedan antisrpski prikriveni plan, koji je uz razne modifikacije zbog promjena geopolitičkih odnosa na snazi još i dan-danas.

Biskupov sekretar i bliski saradnik Milko Cepelić 12. maja 1891. piše: “Nema druge, vam da dođe orlušina (Austrija), pa sve te čavke (Srbe) pokljuje i pod svoja krila savije.” On takođe piše, pazite sad: “Gotovo da je jasno ko na dlanu, da Srbija u budućnosti neće i ne smije na Balkanu glavne uloge imati”. A pomenuti Miša Dimitrijević u “Braniku” proziva hrvatske političare jer izražavaju podršku i simpatije prema velikoalbanskim pretenzijama na Staru Srbiju, koje rezultiraju konstantnim terorom albanskih bandi i paravojski nad srpskim stanovništvom pa im upućuje javno pitanje: “Jesu li vam Arnauti bolji nego braća Srbi”. E sad, ako vam ovo zvuči kao da je juče napisano a ne prije 130 godina, prihvatamo krivicu za tendenciozan izbor istorijskih dokumenata. Vrijeme lista stranice, godine, decenije i vijekove, a neke stvari ostaju iste.

Đakovački biskup, ispovjednik Njegovog carskog, kraljevskog i apostolskog veličanstva Franca Jozefa, kao revnosan prelat svoje crkve piše kardinalu Rampoliju 27. decembra 1889.  kojim sredstvima  treba pribjeći u pokatoličavanju “da našu braću koja lutaju daleko od prave vjere van crkve, vratimo u njeno krilo”. Na njegovo antipravoslavno djelovanje upozoriće i episkop dalmatinski Nikodim Milaš, ukazujući na njegovu encikliku protiv pravoslavnih raskolnika Srba i Rusa iz 1881. godine i kaže da je ona proizvela toliko zla među Južnim Slovenima i dodatno udaljila Srbe od Hrvata “da je teško kazati da će oni ikad više braća biti.” Tu hrvatsku politiku brošurom “evo šta ste nam krivi” potpuno je demaskirao časni prota Dimitrije Ruvarac 1895, za razliku od svog rođenog brata istoričara Ilariona Ruvarca, koji je često podržavao biskupa. Više godina ranije na probleme u odnosima sa Hrvatima ukazivali su Svetozar Marković i Jakov Ignjatović, ali su Zmaj i drugi srpski političari nastavili uporno sa đavolom tikve saditi.

Život u Zagrebu

Zmaj je 1893. imao jedno nemilo iskustvo sa pripadnicima frankovaca i Štrosmajerovih narodnjaka i njima bliskog glasila “Crvena Hrvatska”. Naime, kada je u okviru Vidovdanskih svečanosti u Dubrovniku otkrivan spomenik Ivanu Gunduliću, koji je uglavnom platio kralj Aleksandar Obrenović, brojne srpske delegacije, horovi i društva, na čelu sa najuglednijim Srbima, bili su izloženi napadima i provokacijama. Uz povike i uvrede pjevala se poznata pjesma o štriku (užetu) oko srpskog vrata, no Srbi nisu ničim uzvraćali i ostali su dostojanstveno mirni. Pored Zmaja tu su bili: Mokranjac, Šantić, slikar Pera Todorović, Bogdan Medaković i mnogi drugi. Pridošlim Srbima, koji su činili većinu, zajedno sa domaćim Srbima katolicima pravljene su razne smetnje, a bilo im je i onemogućeno da organizovano pristupe spomeniku, već su to učinili tek sutradan. Mjesec dana kasnije Štrosmajer piše Luju Vojnoviću, pa nakon uobičajene tirade o potrebi bratske sloge i ljubavi između dva naroda, on svu krivicu za rečene incidente svaljuje na Srbe, gaseći vatru petrolejom: “... vidimo Srbe svugdje u ljutoj opreci prema nama, vidimo jih svud i svugdje sa vragovima našima proti nami u savezu. Misle siromasi da bi naš grob bio njihov uskrs”. Kad pominje “vragove naše” misli na većinske dubrovačke katolike koji se izjašnjavaju i osjećaju Srbima.

No ipak, na poziv zagrebačkih Srba, Zmaj se nastanio i živio u tom gradu od 1898. do 1901, vjerujući da će tu u neposrednom kontaktu njegova politika biti produktivnija, međutim nije to pilo vode. Kada su tamošnji Srbi za Vidovdan 1899. htjeli proslaviti 50 godina njegovog književnog rada u Zagrebu, a potom i na Plitvicama koje su se računale kao srpsko jezero, svi hrvatski listovi su unaprijed dražili Hrvate na demonstracije. “Mi u Hrvatskoj ne priznajemo srpske misli ni srpskog imena”, piše Jovan Paču, tada stanovnik Zagreba, pa dodaje: “Svašta su činili samo da proslavu osujete... Na srpskoj su banci polupali sve prozore i izmrljali zidove, a tako i na školi i srpskoj crkvi. Napadane su prispjele delegacije na proslavu. Jer kako su se Srbi usudili prirediti srpsku proslavu u Zagrebu pa je još prenijeti na Plitvice.” Vlasti su zatražile pomoć dvije satnije (čete) vojnika, a Zmaju i ostalima zabranile odlazak na jezera, gdje ih je čekala masa oduševljenih Srba.

U Zagrebu i drugim mjestima sa hrvatskom većinom Srbi su više puta bili žrtve kolektivne šovinističke histerije Hrvata, doživjevši pogrome svaki put kad bi tražili svoja prava ili isticali nacionalne simbole. Tako je bilo i 1895. godine, kada su u čast dolaska cara Franca Jozefa na srpskoj crkvi i crkvenoj opštini, te na srpskoj banci bile istaknute srpske zastave što je izazvalo neviđene demonstracije, rušenje, pljačkanje i uništavanje svega što je srpsko u Zagrebu. I o tome je Paču svjedočio: “Divlji napadi na srpsku zastavu od strane Hrvata trajali su dva dana. Izgledalo je kao da gledaš razuzdanu stoku, tako izgledahu Hrvati prema nama Srbima.” Atmosfera linča je svuda vladala.

Zločini

On bratu Lazaru takođe piše i 24. avgusta 1902: “Danas je četvrti dan i noć kako u Zagrebu vlada divljaštvo i pustošenje protiv Srba, kako razuzdana rulja provaljuje sjekirama i gvozdenim motkama srpske dućane uništavajući i pljačkajući robu. I srpske kuće i sve srpske ustanove, banku, štampariju. Svjetina je svakim danom bivala sve veća i mogla je raditi šta je god htjela. Popisani su čak i srpski stanovi pa su divljački udarali po kućama u kojima Srbi žive sve dok nije došao jedan puk vojske. Tvrdo vjerujem da su to razbojništvo i pobuna već davno smišljeni i uhvatili su dubokog korijena. Ova pobuna nije bila protiv pojedinaca, već protiv svih Srba. Pravi pogrom.”

Demonstracije su imale formalan povod u jednom tekstu Nikole Stojanovića pod naslovom “Srbi i Hrvati”. Obračun sa Srbima desiće se i 1908-09. kroz veleizdajničke procese, a poslije sijanja tolike mržnje ozbiljni zločini će biti neizbježni: prvo oni hrvatskih trupa u Mačvi 1914, da bi kasnije stravično kulminirali u Jasenovcu i drugim  stratištima NDH.

Valjda je i Zmaju bilo previše, pa se 1901. iz Zagreba vraća u Sremsku Kamenicu i mada slomljen, star i bolestan sljedeće godine ipak prihvata da bude biran za poslanika Radikalne stranke u ime opštine Vršac. Samo on zna koliku je gorčinu imao zbog potpunog kraha njegove politike bratskog sporazuma i zajedništva, uprkos stalnom popuštanju i spremnosti na krajnji kompromis. No, eto, on je bio među prvim protagonistima te ideje i takav ishod nije baš mogao predvidjeti, ali šta reći za kasnije sljedbenike takve srpske politike, koji su i poslije teških nekažnjenih zločina nad Srbima uporno ostajali na tom kursu. Vijekovna loša i tragična iskustva sa zapadnim komšijama davno su nas trebala otrijezniti. Mnogi narodi jednom prevareni nikad više neće nasjesti na istu zamku, no to pravilo očito ne važi za Srbe. Ako je tačna ona latinska da je istorija učiteljica života, onda smo mi vječiti ponavljači iz najvažnijeg predmeta. Kako objasniti da smo zbog stranačkih i ideoloških razlika braću krvavo progonili, nazivajući ih zločincima i neprijateljima, a stvarne neprijatelje i zločince zvali milom braćom i trčali im u “iskreni zagrljaj” u kojem bi na kraju, po ko zna koji put, bili ugušeni.

Jovan Jovanović Zmaj se upokojio juna 1904, a sahranjen je uz veličanstven sprovod u mjesnom kameničkom groblju uz opijelo 12 sveštenika. Bio je i ostao omiljeni i uvaženi pjesnik i čovjek, a njegov grob i danas posjećuju mladi poštovaoci.

Slika

Foto: glassrpske.com

Prisvajanje

Iako je Zmaj vrlo često satiričnim pjesmicama znao žestoko opaučiti razne srpske političare, pa i srpske kraljeve, o Hrvatima, uprkos gorkim iskustvima, nikad ne reče nijednu kritičku riječ, valjda da ne bi ugrozio mogući dogovor. Naprotiv, napisao im je pjesmu hvalospjev “Šta se čuje”, a oni su mu naravno zahvalili tako što je tamo poslije devedesetih potpuno pobrisan. Sveštenici na sahranama zabranjuju kao “nepoćudno” izvođenje pjesme “Tiho noći”, inače decenijama vrlo omiljene u takvim prilikama. Sa druge strane, hrvatski nacionalisti i navijači urlaju njegove stihove “U boj, u boj za narod svoj”, a da i ne znaju čiji su, kao što su prisvojili i pohrvatili i njegovu pjesmu “Jesen stiže, dunjo moja”. Za njih ništa neobično.

Srpska crkva

Slika

Foto: glassrpske.com

Koliko je srpstvo bilo duboko usađeno u većini tadašnjih građana Dubrovnika najbolje govori jedna anegdota. Naime, kako je Zmaj uoči Vidovdana 1893. po prvi put došao u Dubrovnik, on u šetnji gradom upita jednog prolaznika gdje se nalazi srpska crkva. Ovaj mu najljubaznije odgovori: “Gošparu dragi, ovdi su sve crkve srpske, a Vi sigurno pitate za pravoslavnu”, i objasni mu kako će do nje doći.

Autor: Dragan Mijović

 

 

Komentari 0
Povezane vijesti
Čika Jova Zmaj: "Zar ja ljubit više ne smem?" Čika Jova Zmaj: "Zar ja ljubit više ne smem?"
Na današnji dan umro Čika Jova Zmaj Na današnji dan umro Čika Jova Zmaj
Jovan Jovanović Zmaj dobija spomenik u Beogradu Jovan Jovanović Zmaj dobija spomenik u Beogradu
Najčitanije
  • Meteoalarm izdao upozorenje za devet regija u BiH
    12h 36m
    0
  • Održana vanredna skupština Džudo saveza Republike Srpske: Živko Milijaš izabran za predsjednika
    9h 44m
    1
  • Šta je Srbiji potrebno da sa dva boda prođe dalje?
    11h 2m
    0
  • Najbrži način da rashladite automobil koji je bio parkiran na suncu
    11h 42m
    0
  • Sutra nestabilno sa lokalnim pljuskovima i grmljavinom
    8h 56m
    0