Tvorac srpske poezije za djecu Jovan Jovanović, poznat kao Zmaj Jova ili Čika Jova Zmaj, umro je na današnji dan 1904. godine u Sremskoj Kamenici.
Jovanović je bio jedan od najplodnijih pjesnika srpskog romantizma, završio je studije prava i medicine, a uporedo je pokretao i uređivao brojne književne časopise.
On je 1858. godine objavio prvu pjesmu "O Gaši", a tokom života je napisao oko 450 dječijih pjesama.
Pisao je i pjesme za odrasle, među kojima su najpoznatije: "Zar ja ljubit` više ne smem", "Moji mrtvi", "Misleć’ na te", "Mrtvo cveće" i "Svetli grobovi".
Poslije vjenčanja sa suprugom Ružom 1862. godine, nastale su neke od njegovih najljepših pjesama: "Kaži mi, kaži, kako da te zovem", "Tijo noći moje sunce spava" i "Zaspala si, a ja budan".
U Pešti, 1863. godine, Jovanović je pokrenuo satirični list "Zmaj", a vremenom će to postati i pjesnikov nadimak.
Poslije smrti petoro djece i supruge, Zmaj im je posvetio zbirku pjesama "Đulići uveoci", u kojoj opisuje svoju bol.
Jedan od velikih ljubitelja Zmajeve poezije bio je i veliki srpski naučnik Nikola Tesla. Tesla je preveo desetak Zmajevih pjesama na engleski jezik, smatrajući ga najvećim srpskim pjesnikom. Zahvaljujući Tesli, Zmaj je postao prvi srpski književnik koji je preveden i objavljen u SAD-u.
"Zar ja ljubit više ne smem"
Zar ja ljubit više ne smem?
Zar se meni samo krati
Svoju dragu dragom zvati,
Uzdahnuti, osećati!?
Ko mi može ljubav ubit,
Ma da j’ srce raskidano!
— Ja te ljubim, čedo moje,
Čedo moje, zakopano!
Ja ne umem želje kriti,
Ta želje nam život čine;
Ja još živim, a ko živi,
Taj za rajem svojim gine.
I ja ginem srcem živim,
I ja ginem neprestano —
Ja za tobom ginem zlato,
Zlato moje — zakopano!
Svakom sjaje jedna zvezda
Kroz tamninu gorkih jada,
Svakog teši ova zvezda —
A zar za me nema nada!?
Zar ti nisi uvek bila
Melem cveće mojih rana,
Zar mi nisi i sad nada,
Nado moja — zakopana!
Kad su bili časi zlatni,
Kad vremena behu srećna,
Ja sam imô mnogo vere,
— Al zar vera nije večna
Zar je vera što u jadu
Izneveri sirotana!?
— Zar te ne smem svojom zvati,
Vero moja — zakopana?
Ti si mrtva, moj živote,
Otišla si s ovog sveta,
Toj daljini nema mere —
Pa zar i to da nam smeta!
Neka pada nad i vera,
To mi ljubav, ne savlada —
Ja te ljubim, prazna senko,
I bez vere i bez nada!
