Moje uspomene iz mladalačkog života, one najpotresnije i najuzbudljivije, koje su celo moje biće ispunjavale i ponosom i radošću, bolom i patnjom, počinju u Sarajevu. Kao da i sada čujem one reske pucnje na obali Miljacke, koji će uznemiriti svet i promeniti tok istorije. Ovako je u knjizi „Žene Solunci govore“ Antonije Đurić započeo priču o Marici Spasić, koja je umrla 8. februara 1991. godine u Beogradu.

Bila je ugledna učiteljica i nosilac Albanske spomenice. Supruga i majka tri sina. A, njen unuk Zoran Pavićević iz Kraljeva, podsjeća i da je bila drugarica, istomišljenica i saradnica onih koji su se vrele 1914. godine uzdigli protiv okupatora. Sagovornik „Života plus“ kaže da je u jeku priprema za atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, Marici povjeren važan zadatak.

– Njen drug Nedeljko Čabrinović, član „Mlade Bosne“, predao joj je pištolj na čuvanje, što je bio znak koliko joj je verovao. Baš kod nje se nalazio, ali ona mi je to tek u dubokoj starosti poverila – priča Pavićević, nekadašnji padobranac i reprezentativac Jugoslavije u ovom sportu.

Marica je rođena u Goraždu, u domu oca Mihaila Pečenice sa Glasinca i majke Savke iz Drobnjaka. Roditelji su je kao dobru učenicu poslali na školovanje u Sarajevsku preparandiju.

- U onim dramatičnim časovima upravo sam bila završila treći razred učiteljske. U mojoj družini je tinjao pritajeni vulkan. Čekalo se na erupciju koja će zbilja uslediti na Vidovdan, 1914. godine, a samo mesec dana kasnije Beč i Pešta poslali su kaznenu ekspediciju da uništi srpski parod. Taj vulkan se zvao „Mlada Bosna“. Imena ljudi iz družine, s kojima sam bila i u školi i na tajnim sastancima, sasvim obična: Gavrilo, Veljko, Vladimir, Trifko, Nedeljko, Danilo, Miško. Imena koja će i svet upamtiti. Dragica Baković i ja, Marica Pečenica, udata Spasić, neko vreme smo čuvale revolver zatvorenika Cvjetka Popovića - zabilježeno je u knjizi „Žene Solunci govore“.

Baš na Vidovdan, pošto su podjeljena školska svjedočanstva, Maričin razred je krenuo na ekskurziju u Split.

- Naš veseli voz poduže je stajao na Ilidži. To čekanje unese nervozu: zašto stojimo? Niko ne sluti ono što ja znam: danas će proraditi vulkan, svet će biti zapanjen, imena mojih drugova ući će u istoriju, napisaće se najpotresnije stranice. Veseli, razdragani voz pun mladosti uđe u Konjic. Pesma ne prestaje, sve se ori, ali od vagona do vagona trči šef železničke stanice i viče da prestanemo sa pesmom. Zaboga, viče, prestanite, šta vam je, zar ne znate šta se desilo u Sarajevu…

Crni barjak koji se vijorio na stanici, potvrdio joj je da je Ferdinand ubijen. Nekoliko dana po njenom povratku sa ekskurzije, počeo je Prvi svjetski rat. Maričin otac je ostao u Pljevljima, a ona je sa majkom i dvije sestre prešla u Srbiju. Iako još nije završila učiteljsku školu, postavljena je za privremenu učiteljicu u Sredskoj kod Prizrena. U jesen 1915. godine Marica i njena koleginica Jelena Savić su odlučile da krenu sa srpskom vojskom.

- Na ovim stazama bede, gladi, smrti, na kojima sam se našla, bila sam i sama žrtva arnautskog nasilja…Što smo dalje odmicali, prizori su bivali sve grozniji: leš do leša. A ljudi i konji. Ljudi goli, konji oglodani do kostiju - ispovjedila se Marica.

Iz tog pakla je poslije nekoliko dana stigla do grada Bolijeu na jugu Francuske. Ona je željela na front, jer ju je bilo sramota da sjedi u komandi, ali su joj objasnili da je potrebnija kao učiteljica, pošto su najbolji i najškolovaniji ljudi Srbije već izginuli na bojištima. Zato je dobila zadatak da u izbjeglištvu obrazuje srpsku djecu, a tu je i dovršila svoje školovanje i uspješno savladala francuski jezik. Sa gospođom Meri Fuasak je, u njenoj kući, organizovala posjela, na koja su dolazile otmene dame koje su štrikale džempere, šalove, čarape i rukavice za srpske vojnike. Marica je potom slala pakete na Solunski front.

Kada je zemlja oslobođena, dobila je pismo od sestre, koja  je obavijestila da joj je majka umrla. Tada je molila da je razriješe dužnosti u Francuskoj i vratila se u Prizren.

- Saznala sam da su Arnauti u Prizrenu izvršili pokolj srpskog življa, čim se srpska vojska povukla iz grada. I moj otac je bio njihova žrtva -  rekla je Marica.

U Francuskoj je upoznala budućeg supruga, Jovana Spasića, koji je, kao i njegov brat Savo, bio nosilac Albanske spomenice.

– Poticali su iz sela Čadova kod Sjenice i imali sestru Stanu, koja je bila moja majka. Ona je sa velikim ponosom pričala o svojoj porodici – kaže Zoran Pavićević.

Marica i Jovan su živjeli i radili u Negotinu, ne hvaleći se svojim podvizima. Jovo je bio direktor negotinske Učiteljske škole, a ona učiteljica. Pavićević ih opisuje kao izuzetno skromne ljude, koje istorija ne bi smjela da zaboravi.

Autor: Tatjana Loš