Okružni sud u Sarajevu, 12. januara 1918. godine, osudio je Stoju Kašiković na smrt vješanjem. Presuđeno je i njenom sinu Predragu, ali tako da prvo pogube njega, na majčine oči. Pod snažnim pritiskom međunarodne javnosti kazna je preinačena na deset godina zatvora. Toliko je sljedovalo i Stojinom suprugu Nikoli, osuđenom devet mjeseci ranije.

Uhapšeni su i njihovi sinovi Sreten i Relja, koji su uspjeli da izađu iz zatvora i preostale dane Prvog svjetskog rata provedu kao dobrovoljci, u srpskoj uniformi.

Stoja, Nikola i Predrag Kašiković su se našli na slobodi u jesen 1918. godine, čime je okončana mučna faza njihovog života započeta ubistvom austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Tada je uhapšeno mnogo uglednih Srba.

Među prvim pritvorenicima je bilo uredništvo “Bosanske vile”, a njemu je pripadao upravo Stojin muž, koji je 1885. pokrenuo časopis sa svojim kolegama, učiteljima Stevom Kaluđerčićem, Božidarom Nikašinovićem i Nikolom Šumonjom. Lisice su stavljene i ostalim Kašikovićima.

Atentat je bio samo povod za hapšenje, jer je Nikola godinama ranije bio na meti vlasti, zbog antiaustrijskog djelovanja. Navodno je samo 1899. godine protiv njega podneseno pet krivičnih prijava. U svemu što je radio imao je podršku porodice.

- Supruga Stoja je hrabro i istrajno na svojim plećima nosila brojne obaveze; bila je uzorna domaćica mnogobrojnim gostima koje je njihova kuća gostoljubivo prihvatala; podizala je i vaspitavala brojno potomstvo; bila je vrijedan saradnik i korektor “Bosanske vile”; član najznačajnijih ženskih dobrotvornih društava u Sarajevu, ali i ono malo poznato – Stoja Kašiković je pripadala uzanom krugu konspirativnih saradnika srpske vlade i Pašićevih obavještajaca – navodi Borjanka Trajković u knjizi “Nikola T. Kašiković: život i delo”.

Zbog toga je i osuđena na smrt.

Ova hrabra žena je rođena 1865. godine u Bosanskoj Čađevici. Njeno djevojačko prezime je Zdelarević. Otac joj je poginuo u bosansko-hercegovačkom ustanku, a majka rano preminula. Školovala se, kao i mnoga djeca bez roditelja, u Zavodu poznate dobrotvorke gospođe Irbi, izučivši učiteljski zanat.

Udala se za kolegu Nikolu Kašikovića, sa kojim je dobila tri sina i ćerku Tankosavu. Kako je navedeno u djelu “Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. veku”, bila je aktivna članica “Kola srpskih sestara” i borac za prava žena, pa je kroz učiteljski rad uspjevala da vodi misiju za njihovo obrazovanje i osvješćivanje.

Savremenici su govorili da je uvijek vesela i vedra, puna snage i elana. Pomagala je suprugu u radu, povremeno je pisala tekstove, a dok je on bio bolestan obavljala je posao urednice, pod imenom – Steva Kaluđerović. Sa Nikolom je vaspitavala djecu u patriotskom duhu i usmjeravala ih ka radu u “Bosanskoj vili”.

Mladi Kašikovići su se u okviru svoje generacije uključili i u praktično ostvarenje nacionalnih ideala. Najstariji sin Predrag bio je istaknuta ličnost u srpskom omladinskom pokretu. Drugovao je sa mladobosancima, čija mu je ideologija bila bliska i prihvatljiva. Kao specijalni povjerenik Narodne odbrane u Sarajevu, obavljao je razne povjerljive zadatke za tu naprednu srpsku organizaciju. Relja i Sreten bili su angažovani u radu Srpskog kulturnog i prosvetnog društva “Prosvjeta”. U vrijeme balkanskih ratova, Sreten je bio ratni izvještač “Srpske riječi”, a Relja se kao dobrovoljac priključio sanitetskoj službi srpske armije, navodi Trajkovićeva.

Iako su se nadali da će poslije rata uspjeti da obnove “Bosansku vilu” čiji rad je zabranjen 1914. godine, nada porodice Kašiković se ugasila. Nikola se vratio učiteljskom pozivu, sa sinom Sretenom je otvorio malu knjižaru na Marijin Dvoru, spremao je zbirku narodnih umotvorina i objavio knjigu “Narodno blago”. Međutim, nije to bio onaj predratni entuzijazam po kojem su Kašikovići bili poznati.

– Život u oslobođenoj zemlji, u novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nije ispunio očekivanja porodice Kašiković. U pismima prijateljima izražavaju veliko razočaranje stanjem u Bosni i Hercegovini. Nikolino zdravlje, narušeno tamnovanjem, popušta i primoran je da se penzioniše. Ni zahtjev za penzionisanje ne prolazi glatko; tek poslije višemjesečne borbe sa birokratijom, samo par mjeseci pred smrt, dobio je rješenje o penzionisanju. Ipak, nacionalni rad Kašikovića nije sasvim zaboravljen: prilikom posjete Sarajevu 1920. godine, regent Aleksandar Karađorđević odlikovao je Stoju Kašiković Obilićevom zlatnom medaljom za hrabrost – navodi Trajkovićeva.

Nikola je umro 1927. godine i sahranjen u Sarajevu, dok Stojina godina smrti nije poznata.