Bliži se novembar, što je tradicionalno mjesec kada opštinske vlasti počinju sastavljati i slati u proceduru budžet za narednu fiskalnu godinu. Kako budžet nije, ili ne bi smio biti plijen političkih stranaka, a građani nisu, ili ne bi trebali biti „ovce za šišanje“ od kojih vlasti otimaju novac za finansiranje administracije koja je sama sebi cilj, odlučio sam da u svojstvu građanina Pala dam svoj prijedlog „stavki“ koje bi trebale ući u budžet za nerednu godinu, a koje pri tome nisu skupe, nemaju političku pozadinu, a svima nama bi, prema mom mišljenju, učinile život nešto ljepšim i lakšim.

Riješiti „prokletu“ rešetku

Od 2015. godine u centru Pala, na novom gradskom trgu stoji otvor – zamišljena fontana, koju izgleda nijedna vlast ne može da riješi. Nezvanično, barata se sa cifrom od čak 70.000 KM za neku „posebnu“ rešetku kakva je zamišljenja pri projektovanju, a kako bi gradskom trgu, u ljetnim mjesecima, omogućila ljepši izgled. U svakom slučaju, pravo je čudo da do dana današnjeg nijedno dijete, stariji čovjek ili srednjovječan građanin nije polomio ruke i noge zahvaljujući ovoj otvorenoj rupi koja skuplja smeće već tri pune godine. Molim vlasti da se ova „sitnica“ riješi bar u narednoj godini.

Dječiji park(ovi)

Nekada davno, tamo 2016. Godine, u plan razvoja Pala sam predlagao da uđe izgranja 16 dječijih igrališta u naredne 4 godine, čime bismo dostigli evropski prosjek od jednog dječijeg igrališta na 800 stanovnika. Opštinske vlasti su procijenile da su dječija igrališta prava stavka da se na njima štedi, pa tako u zadnje dvije godine nije izgrađeno nijedno novo igralište, a ono jedno koje je „renovirano“ 2016. godine (između prve i druge „Famosove“ zgrade u centru Pala, od Pošte ka staroj Crkvi) je, u međuvremenu, u velikoj mjeri, ruinirano. Neko će reći da su kriva djeca koja svakodnevno uništavaju to igralište i da je ono popravljano do sada 10 puta. Međutim, moje je mišljenje da smo krivi mi, građani Pala, što nam djeca ne znaju šta je dječije igralište, osim kad ih odvedemo u Lukavicu ili federalno Sarajevo da se tamo igraju. A sve i da su nam djeca najbolja i najkulturnija, kada 15.000 stanovnika ima jedno jedinu dječije igralište na raspolaganju, koje pri tome površine 150 m2, nije ni čudo da je stalno na njemu nešto pokvareno. Dakle, još dječijih igrališta molim! Ako ništa drugo, bar ovo postojeće proširite ka Stanici policije i tako mu udvostručite površinu za igranje.

Pješački most

Zaista je žalosno gledati studente iz novog i lijepog studentskog doma na Palama, kako pretrčavaju magistralu kako bi došli do fakulteta i centra Pala. Pravo je čudu da u tim svakodnevnim pretrčavanjima do danas niko nije poginuo (posebno u večernjim časovima kada se studenti vraćaju „iz provoda“). Postoji više načina na koji je moguće riješiti ovaj problem, o čemu svakako više znaju lica koja se time profesionalno bave. Međutim, meni kao laiku se čini najednostavnijim prosto napraviti pješački most kod zgrada domova. Zatim bi trebalo malo renovirati trotoar i pješačku stazu koja vodi sa druge strane magistrale duž gornje ivice livade ispred Osnovne škole i time bi problem bio riješen.

Park

Znam da živimo na Palama, što znači da lijepih šuma i pješačkih staza (doduše neuređenih) ima svuda u okolici. Međutim, oprostite, ali dječija kolica zaista ne mogu, niti želim, da guram uzbrdo po kamenjaru pod uglom od 45 stepeni što je jedini naš ulaz u svijet šumskih ljepota. Kao i većini mladih roditelja, treba mi „običan“ park – ravna staze, malo zelenila, poneka klackalica i ljuljaška, ako može.

A Pale imaju idealna prostor, da se uz vrlo malo ulaganja, napravi jedan takav gradski park. To je  prostor iznad stare Osnovne škole, pravo ka Studenskim domovima o kojima sam već pisao. Taj potencijalni park je već otvoren sa gornje i donje strane, napravljena je jedna stazica koja vodi od magistrale do samog ulaza u školu. Nisam stručnjak za projektovanje parkova, ali jedna elipsasta staza paralelna sa zgradom škole, par klupa, po mogućnosti jedna česma, da imaju djeca gdje oprati ruke, poneko zasađeno drvo i ljuljaška i bio bih vrlo zahvalan našim vlastima na šta troše pare.

„Paljenje svjetala“ i pranje ulica

Koliko je tačno potrebno vremena da se zamijene sijalice i „upali“ svjetlo na Palama? Izgleda deset. Ko naveče šeta promenadom na Palama, može se uvjeriti da tamo vlada polumrak, baš kao što je to bilo i prije par godina, kada je ova tema postala politički atraktivna. Zaista nije dolično da u jednoj sredini koja seba svrstava u urbane, zbog štednje električne energije, ne vidimo noću dalje od 15 matera ispred sebe, a sve to u samom centru grada. Takođe, vrlo je čudno što kod nas niko ne pere ulice godinama. Kada ste zadnji put vidjeli šmrk gradskog komunalnog na šetalištu? Ja se ne sjećam da sam ikada vidio taj prizor na onom dijelu šetališta gdje ja živim, dakle od novog Hrama, ka ulici Univerzitetskoj. Zar je problem planirati sredstva da nam 4 puta godišnje ulice budu oprane?

„Ljiljan“ i „olimpijska kocka“

Nemam ništa protiv toga da na šetalištu imamo i fontanu u obliku ljiljana Na kraju ljiljan je stari srpski srednjovjekovni simbol koji su koristili naši preci. Međutim, imam problema sa tim kada nam je taj ljiljan uvijek prljav i zapušen. Ako ga ne možemo održavati da bude kakav je zamišljen, a izgleda da postoji problem u projektu ili kvalitetu realizacije tog projekta, onda ga barem treba zatrpati zemljom i zasaditi cijeće. Pa da bar cijeća izgleda kako treba. Slično je sa „Olimpijskom kockom“. Lijepa, ali uvijek razvaljena. Konstantno joj štrče one metalne šipke koje idu u krug, preteći da će porezati neko dijete, a tamo gdje su svjetla koja bi trebalo da osvjetljavaju spomenik ulazi voda zbog čega osvjetljenje više ne radi. Zar je nemoguće održavati ovaj spomenik u ispravom stanju?

Kružni tok i spomenik

I pored svih pomenutih spomenika, mora se priznati da Palama nedostaje jadan monumentalan spomenik – nešto što bi predstavljalo simbol Pala. Takođe, nedostaje nam i kružni tok, kako bismo smanjili broj udesa na presjeku četiri trake i sporedne ceste koja vodi od „Toma“ i Osnovne škole, do ulice Sedam lopova. Lično sam učestvovao u jednom od ovih udesa i znam još desetak ljudi koji su imali udes na istom mjestu.

Moj prijedlog je da se na tom mjestu planira kružni tok sa spomenikom u sredini. Takvih spomenika ima dosta u svijetu i postavljaju se kako bi strancima poslali poruku o vrijednostima koja ta sredina uvažava. Tako sam u Skadru vidio veliki spomenik „Albanskoj demokratiji“ u Tirani, ogroman kružni albanski orao itd.

Moje je mišljenje da je krajnje vrijema da i Pale dobiju spomenik posvećen onima na čijim plećima počiva, ili je počivalo, kroz vijekove – spomenik majkama, seljacima-radnicima, vojnicima i srpskoj inteligenciji. Konkretno volio bih vidjeti spomenik gdje se četiri divovske figure (visine okolnih zgrada) drže za ruke, a na njihovim plaćima je ploča sa reljefom Pala. Majka sa starijom djevojčicom koja se drži za njenu desnu nogu i manjim dječakom oko njene lijeve noge, pruža lijevu ruku ratniku koji se bori za njihovu slobodu. On pruža drugu ruku seljaku-radniku koji je izgradio moderno Pale, a on naučniku-intelektualcu koji odražava Pale kao savremeni univerzitetski centar. Naučnik – intelektualac pruža lijevu ruku majci čime se krug zatvara, svi okrenuti leđima jedni drugima. Ovo doduše nije jeftina „rabota“, ali hajde da planiramo da u naredenih 5 godina bude podignut jedan ovakav, ili čak sasvim drugačiji spomenik, ali da razmišljamo i radimo na tome.

Poneki mural ako može

Mislim da su Pale jedino mjesto na svijetu gdje ne možete da vidite nijedan mural. Naravno, u većim gradovima većinu murala slikaju ulični umjetnici, kako bi izrazili svoj protest protiv nekih društvenih pojava ili svoje divljenje znamenitim sugrađanima. Većina toga nastaje „ilegalno“ tj. na površinama koja za to nisu predviđene. Kod nas izgleda nema niti spontanog duha „protesta“ omladine protiv sistema u kojem živi, niti javne promocije ove vrste umjetnosti od strane gradskih vlasti. Da bi se to promijenilo, predlažem da opštinske vlasti Pala zatraže dozvolu od stanara zgrade na početku novog dijela šetališta, tamo kod „Majneksovog ekrana“ da se naslika mural sa likom Alekse Šantića i ispišu njegovi stihovi iz pjesme „Ostajte ovdje“. Zar nije najveći problem ovog društva odlazak mladih? Hajdemo im bar jednim muralom pokazati, a tuda svakodnevno prolaze studenti Pravnog, Ekonomskog i Filozofskog fakulteta, da nam je stalo da ostanu ovdje.

Malo sjaja za „ulaz“

Do prije par godina, najveću sramotu za nas koji smo dovodili prijatelje na Pale predstavljao je tunel koji je bio ruševan, neosvjetljen, sa vodom koja je kapala sa stropova. To je sada, više-manje sređeno i čestitke vlastima da su to uradile. Doduše, ni to nije odrađeno do kraja budući da prilazni zidovi tunelu i dalje izgledaju kako da će da se sruše svakog časa. Ali, napredak je, ipak, postignut. Međutim, čim prođete renovirani tunel odmah „udarite“ na mnogo stvari koji Palama i ne daju baš izgled grada. Preskočiću privatne kuće i fabrike koje decenijama stoje nazvršene (jer je to valjda posljedica ekonomskih nedaća koje ovdje nikako ne prestaju) i fokusiraću se na prvu infrastrukturnu građevinu na koju naiđete – žuti most. Žuti most se tako zove, jer je navodno, nekada bio ofarban u žutu boju. Sada je prikladnije zvati ga „rđavi“ most. A mogao bi se zvati i „zarasli“ most budući da oko mosta raste neko granje koje već godinama smeta pješacima pri prolasku, a ne sjećam se da ga je iko u zadnjih deset godina bar pokušao posjeći. Šta treba uraditi da se trotoar na ovom mostu rekonstruiše tj. očisti od nasipa pjeska koji ga prekriju u toku zime, a stoje na mostu i ljeti, te da mu se vrati orginalna boja i rastinje oko njega pokosi?

A kad smo već kod slike grada da pomenemo i ovo. Kada se moja porodica u vihoru rata doselila u Pale, sjećam se da su „ostrva“ na ulazu u Pale (sa desne strane mosta) bila ukrašena lejama cvijeća. Danas toga nema, a to malo cvijeća pravio bi veliku razliku u očima onih koji prvi put dolaze u naš grad.

A kako bi tek impresivno izgledalo kada bi na ulazu u Pale, još prije tunela mogao na onoj livadi ispod magistrale da se vidi i veliki natpis „Pale“ ispisan od cvijeća omeđenog bijelim betonskim blokovima, zar ne? Onako kako se nekada pisalo „Tito“.

Hoćemo i mi „Zimzograd“

U brojnim gradovima u BiH, u zadnjih par godina se tokom zimskih mjeseci organizuje „Zimzograd“. U suštini radi se o nizu drvenih kućica u kojima se prodaju kuvano vino, pivo, suveniri tog grada, sendviči, ali i šalovi, kape i sve što bi jednom turisti ili domicijelcu ponesenom prazničnim duhom moglo da zatreba. Kako je broj turista na Palama u posljednjih par godina u konstantnom i značajnom porastu,  a naša ponuda manifestacija skoro pa nikakva, predlaže da se na gradskom trgu, što prije organizuje naš „Zimzograd“. To nije u pravom smislu manifestacija, ali bi Palama u zimskim mjesecima dala malo drugačiji sjaj. Da ne budemo samo mjesto gdje se prespava i ode dalje na skijanje, potpuno bez sadržaja. O muzejima drugom prilikom.

Na kraju, nadam se da ovo moje otvoreno pismo neće biti shvaćeno kao bilo kakvo politikanstvo, jer to i nije. Njegova svrha je otvaranje diskusije na našim Palama o tome kako izgleda grad u kome živimo i kako da ga učinimo boljim i ljepšim za sebe i generacije koje dolaze.

Autor: Marko Đogo