Uvaženi ministre Rajčeviću,

Ponukan zaključcima Vlade Republike Srpske o stanju u visokom obrazovanju i najavom slanja u proceduru novog Zakona, dao sam sebi slobodu da Vam se obratim u nadi da ću na taj način dati svoj doprinos rješavanju nagomilanih problema u ovoj oblasti.

Prije svega želim da naglasim da ste Vi treći ministar kojem se obraćam ovim povodom (prije Vas sam se obraćao g. Kasipoviću i g. Maleševiću sa pismima slične sadržine).

Ipak, ono što Vas razlikuje od Vaših prethodnika na ministarskom položaju je što ste Vi jasno uočili kakvo je stanje u visokom obrazovanju, te to javno iznijeli i na tome Vam čestitam.

Međutim, kod mene postoji bojazan da pravac rješavanja problema koji bi Ministarstvo na čijem ste čelu moglo da odabere neće biti adekvatnan, odnosno da će se svesti samo na još jedno kopiranje rješenja iz naprednih zemalja, a što bi dovelo do još jednog zadovoljavanja forme i zanemarivanja suštine.

U tom slučaju reforma koju pripremate mogla bi da stanje u visokom obrazovanju učini još lošijim, zbog čega sam odlučio da Vam se obratim.

Dakle, poštovani Ministre Rajčeviću, da bismo mogli da govorimo o reformama koje su nam potrebne i koje bi naše visoko obrazovanje, odnosno naše svršene studente, učinile konkurentnim u evropskim i svjetskim okvirima, a što je po meni vrhunski društveni cilj, prvo moramo da budemo načisto sa tim šta nas je dovelo u situaciju u kojoj se sada nalazimo.

U našoj javnosti često se percipira da je naše visoko obrazovanje uništio prelazak na tzv. „Bolonjski model studiranja“ i naročito dopuštanje privatnom kapitalu da uđe u obrazovne institucije i sistem.

Sunovrat kvaliteta našeg visokog obrazovanja zaista jeste počeo sa ovim reformama i to je nesporna činjenica. Međutim, moje je mišljenje, kao nekoga ko je zadnjih 17 godina životno vezan za sistem visokog obrazovanja, da osnovni prvaci ovih reformi nisu bili pogrešni, već da je izvedba bila takva da su korupcija, nepotizam, politička podobnost  i mnoge druge ljudske slabosti dovele do iskrivljivanja ovih reformi i sasvim suprotnih rezultata od onih koji su se očekivali. Osim toga opredjeljenost naših vlasti da prosto kopiraju rješenja iz regiona i svijeta, uz neshvatanje suštine tih reformi i nesposbnost da se ove reforme dovedu do svog logičkog završetka učinili su da je ovo društvo praktično bacilo sredstva koja se sada već mjere stotinama miliona KM i što je još gore uništlo životne šanse hiljada mladih ljudi koji će kroz život ići kao svojevsrsni intelektualni invalidi sa stečenim (ponekad i kupljenim) formalnim zvanjem, ali bez znanja i kompetencija koje bi to zvanje trebalo da nosi.

Dakle, zašto su reforme provedene prije petnastak godina završile tako loše?

Bolonjski model studiranja, koji zahtjeva aktivno učešće studenata u nastavnom procesu, njihovo prisustvo i participativnost svakako sam po sebi nije loš. Odnosno ne bi bio loš da smo mi imali nastavni kadar koji je bio kadar da iznese takav model studiranja višeg kvaliteta. Međutim, javna je tajna da su se, sredinom 2000-ih kada je kod nas uvedena „Bolonja“, javni Univerzitei i dalje u značajnoj mjeri oslanjali na nastavnike iz Srbije i drugih zemalja regiona koji su nastavu držali neredovno, što je posljedica nihovog primarnog anagažmana na matičnim fakultetima.

U takvoj situaciji došlo je do pritiska za „proizvodnjom domaćeg kadra“. Ni taj pritisak samo po sebi nije bio loš, osim što je za normalnu „proizvodnju“ jednog univerzitetskog nastavnika u  najnižem nastavničkom zvanju (docenta) potrebno minimalno između 8-10 godina. Kako je reforma bila zamišljena kao instatnt, a na potencijalni kadar koji bi je mogao proizvoditi trebalo je čekati još najmanje deceniju, došlo je do masovnog urušavanja kvaliteta nastavnog kadra i primanjem „praktičara“, uglavnom imućnih ljudi bliskih politici kojima nije bilo mrsko da se okite i profesorskim titulama. Ni to ne bi bilo problem da su ti „kadrovi“ primani po nekim iole normanim kriterijumima, jer i među njima možda ima talentovanih ljudi koje je dotadašnja karijera odvela u nekom drugom pravcu.  Međutim, tadašnji i sadašnji, zakonom propisani kriterijumi za izbore u zvanja su bili tako niski, da je za primanje u nastavnička zvanja prije trebala partijska knjižica i socijalni kapital nego naučni rad.

I tu dolazimo da reforme koju, koliko sam shvatio, predlaže Ministartvo na čijem ste čelu. Dakle, ako sam dobro razumio okosnica reforme bi trebalo da bude izjednačavanje kriterijuma za sticanje nastavnih zvanja sa zemljama regiona, što u praksi znači pooštravanje kriterijuma za izbore u zvanja. Pretpostavljam da je osnovna namjera da se spriječi negativna praksa koju sam gore opisao, odnosnio da se u nastavnička zvanja u buduće biraju samo kompetentni ljudi.  Kao neko ko je do nastavničko zvanje stekao iz normalne procedure (od demonstartora i asistenta do vanrednog profesora) naravno da u potpunosti podržavam ovakvu namjeru Ministartva na čijem ste čelu.

Međutim, ovakva reforma ima smisla samo ako bude praćena rješenjem koje se već nalazilo i u prijedlogu prošlog Zakona o visokom obrazovanju, pa je izbačena u nacrtu, a tiče se obaveze da budući nastavnici bar jedan izborni period provedu u saradničkom (asistentskom) zvanju. Ova odredba je bitna budući da se za izbor u saradničko (asistentsko) zvanje zahtjeva prosjek na osnovnim studijama što je osnovni filter da budući prosvetni radnici dolaze iz redova najboljih studenata.

Ako pak povećanje kriterijuma za izbore u nastavnička zvanja ne bude praćeno ovom odredbim, moram Vas upozoriti da će Vaša reforma samo dovesti do procvata doniranih plagijata i do nikakvog uticaja na kvalitet nastavnog kadra. Da budem još direktniji, društveno uticajni pojedinici koji su se već okitili profesorskim titulama  direktnom ili prikrivenom kupovinom autorstava nad doktoratima, knjigama, radovima će samo povećati svoju već uhodanu djelatnost i ova reforma ih neće ni okrznuti.  Usuđujem se reći da će se na ovom pitanju vidjeti da li postoji iskrena spremnost Ministartva da nametne povećanje kvaliteta nastavnog kadra ili će se raditi samo o još jednoj formalnoj reformi.

Još više želim da Vam skrenem pažnju na činjenicu da se na pitanju kvaliteta nastavnog kadra ne iscrpljuju problemi sa kojima se suočava naše visoko obrazovanje. Drugi veliki problem je kupo-prodaja diploma, što je postala široko raspostranjena praksa o kojoj se u javnosti dosta govori, ali ne vidim da je ikada iko u Republici Srpskoj išta učinio da tu prakus spriječi.

Iz onoga što mogu naslutiti iz najava novog Zakona o visokom obrazovanju mi se čini da ni taj zakon neće ništa učiniti po ovom pitanju.

Pretpostavljam da ću dobiti odgovor kako se radi o problemu kojim bi se trabali baviti inspekcijski i policiski organi i da zbog toga nije tretiran ni u dolazećem zakonu.

Poštovani g. Ministre, iako se zaista radi o pravom kriminalu, njegova odlika je i da se radi o sistemski dopuštenonom kriminalu. Tačnije, reforme obrazovanja provedene 2000-ih su taj kriminal omogućele i kod nas, mada je vjerovatno u manjoj mjeri postojao i ranije, što na javnim visokoškolsim institucijama, što na offshore visokoškolskim institucijama, a o čemu Vam više mogu reći neke vaše kolege iz Vlade.

U svakom slučaju postoji način da se ovaj kriminal spriječi i da „nusprokut“ bude drastično povećanje kvaliteta viskokoškolskog obrazovanja u Republici Srpskoj, ali su za to potrebne mnogo dublje reforme od ovih o kojima smo do sada govorili.

Dakle, ako hoćemo  rast kvaliteta viskokog obrazovanja neohodno je stvoriti uslove za fer tržišnu utakmicu među svim obrazovnim institucijama kada smo se već opredijelili za tržišni pristup i napuštanje monopola javnih institucija. Uslovi će pak biti fer tek onda kada svi učesnici budu imaju pristup sredstvima koje država izdvaja za školovanje mladih ljudi, te kada njihov „proizvod“ – kvantitet i kvalitete znanja koji mladi ljudi moraju da ponesu sa fakulteta bude bar približan.

Ukratko, neohodna je reforma sistema finansiranja viskog obrazovanja gdje će školarina odražavati stvarne troškove studija, te gdje će Vlada finansirati mlade ljude, a ne direktno institucije.

Radi se o poznatom sistemu kupona, gdje država na osnovu nekih objektivnih kriterijuma (uspjeha u dotadašnjem obrazovanju prije svega) svršenim srednjoškolcima daje „bonove“  određene novčane vrijednosti koje oni nose na visokoškolsku instituciju za koju smatraju da će im dati znanje i vještine koje su im je potrebno. Onda se visokoškolske insitucije finansijraju na osnovnu broja prikupljenih kupona, a država može i direktno da pomogne onima institucijama koji su od nekog šireg društvenog interesa.

Međutim, ni sama reforma sistema finansiranja ne bi riješila problem prodaje diploma. Da bi se ovaj problem rješio neohodno je istovremeno provesti i drugi dio ove suštinske reforme, a taj drugi dio se svodi na ono što sam nazvao „pretvaranjem fakulteta u auto-škole“.

Ukratko, neohodno je oduzeti svim nastavnicima i fakultetima pravo da ispituju svoje studente i time verifikuju njihovo (ne)znanje. Umjesto toga trebalo bi uvesti praksu komisijskog polaganja za sve ispite i sve fakultete gdje bi sastav svake komisije odredilo Ministarstvo na osnovu referenci nastavnika iz UNO kojoj pripada taj predmet. Na taj način fakulteti bi kroz nastavni proces praktično pripremali svoje studente za ispit (na sličan način  na koji auto-škole pripremaju polaznike za vozački ispit) koji će polagati „ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinitog“. Ne vidim zašto bi ijedan nastavnik koji drži do sebe i smatra da je studetima prenio znanje koje je predviđeno u silabusima imao išta protiv ovog prijedloga. Lično bih vrlo rado vidio kolege sa drugih fakulteta da ispitaju studente kojima predajem. Mislim da bi me čak studenti tada pomnije slušali i više uvažavali.

Najvažnije je što bi se time izlječila rak-rana našeg visokog obrazovanja, a to je polaganje ispita bez ispita (upis ocjena bez odgovaranja po studentskim službama i dekanatima) što se, odmah želim da naglasim, ne odnosu čak ni na većinu studenata privatnih visokoškolsih institucija. Dakle, iako nikada nisam radio ni na jednoj privatnoj visokoškolskoj instituciji, sticajem okolnosti znam da i tamo većinu studenata čine oni koji redovno studiraju (idu na predavanja) i koji stiču neko znanje. O kvalitetu tog znanja bi se moglo diskutivati, ali isto se odnosi i na znanje stečeno na mnogim javnim visokoškolsim ustanovama.

Međutim, opstanak nekih od ovih privatnih institucija se veže za „koverat sistem“ gdje studenti koji uopšte ne idu na predavanja pored redovne školarine koju uplaćuju na račune fakuteta nose i dodatni novac upravi kako bi im se upisale ocjene za ispite koji niti su slušali niti su polagali. To je pravo zlo našeg obrazovnog sistema koje je neohodno hitno sasjeći, a što reforma koju predlažete koliko mogu da vidim ne predviđa. Bez rješavanja tog problema sve su druge reforme izlišne.

Na kraju se nadam da ćete ovo moje otvoreno pismo shvatiti onako kako je napisano, kao pokušaj doprinosa jednog građanina Republike Srpske rješavanju problema društva u kome živi i stvara, a ne na bilo kakav drugi način.

S poštovanjem

Prof. dr Marko Đogo

Autor: Marko Đogo