Mart, mjesec sjećanja na nepravdu i zločin bez kazne

17.03.2023. 12:49
0
IZVOR: in4s.net

Prije devetnaest godina, 17, 18. i 19. marta 2004. godine, nad Srbima Kosova i Metohije dogodio se pogrom. Bio je to drugi veliki pogrom koji su kosovski Albanci počinili nad Srbima Kosova i Metohije, po agresiji NATO-a na Srbiju, odnosno SRJ 1999. Tokom juna 1999. godine izgnano je približno četvrt miliona Srba i drugih nealbanaca. Pritom se sve događalo u prisustvu međunarodnih vojnih snaga.

Sagovornica „IN4S portala“, Olivera Radić, profesor i novinar iz Orahovca kaže da je za njih to ipak bio treći veliki napad.

-  17. marta je za nas u Orahovcu bio treći veliki napad.

Prvi je bio 1998. godine, koji je odneo 43 života, u miru kada je naša država bila ovde prisutna sa svim institucijama.

Drugi je počeo bombardovanjem, a završio se terorom pri dolasku NATO snaga.

Treći – Martovski pogrom - navodi njihova sagovornica i dodaje da je bilo još svakodnevnih napada i pritisaka za ovaj period od 1998. do danas.

- Kada te neprijatelj napada – teško je, al braniš sebe, svoj prag, svoje svetinje, svoju decu. I sve se to, teško, ali ipak podnese. I podnosili smo. Ali kada nam neko nagoveštava da će neko naš potpisati neke dogovore u kojima se govori o nekoj Zajednici srpskih opština u kojoj ja ne vidim Orahovac, Veliku Hoču i sebe, onda je to poraz koji boli. I zato se iskreno nadam da do toga neće doći.

Za nekoga su ove godine prošle brzo, dok su onima koji su udarce 17. marta osjetili na svojoj koži bile duge jer posljedice umjesto da se brišu postaju sve jače.

- U tih par dana kada su gorele kuće, crkve i proganjani i ubijani Srbi na Kosovu i Metohiji, i u Orahovcu se banda razularenih šiptarskih separatista ustremila ka gornjem, srpskom delu Orahovca uzvikujući:,,UĆK,UĆK!“. Srbi, bez zaštite, bez svoje vojske i policije, nenaoružani, sabijeni u svoj savremeni geto, uperenih pogleda ka nebu čekali su čudo koje će ih izbaviti… Drugog izbora sem čekanja nisu imali - kaže za "IN4S portal" Olivera Radić, mještanka Orahovca, profesor i novinar, ali i žena koja se bori za očuvanje našeg nacionalnog identiteta.

- Kad neko kaže 17. mart odmah u ušima čujem masu glasova koja iz donjeg dela grada nadire ka nama . Stojim u dvorištu, hoću da bežim a nemam kuda. Jedno mi dete u naručju, drugo stežem za ruku a treće od 10 godina, najstarije me gleda u oči kao da pita šta ćemo sad.

Prvih desetak kuća (Mladena i Tihomira Dedića, Spase Milićevića, Angeline Grković, Stanoja Filijovića, i druge..) na razgraničenju dva dela grada su demolirane. Dok su se iz njih svi ukućani povukli kod rođaka u unutrašnjost srpskog dela, u svojoj kući su, u nadi da ih neće dirati, ostali Staniša i Radmila Grković. Dok su kamenice udarale u prozore i letele po sobi, grupa mladića je razvalila ulazna vrata na njihovoj kući i u trenu se našla pred njima. Kao zveri su jurišali po sobama, razbacivali i lomili nameštaj . Jedna grupa je napala Stanišu, a druga je tražeći novac vukla Radmilu potrbuške niz stepenište do prvog sprata, udarajući je i gazeći po leđima. Iz novčanika, koji je grčevito stiskala u rukama, izvukli su joj poslednju ušteđevinu . U ruci jednog od njih našao se tiganj iz kuhinje i njime je udarao jadnog Stanišu, a drugi je to isto činio letvom. Krv je šikljala iz rana na Stanišinoj glavi, sve dok od udaraca nije izgubio svest.

Čudo Božije se desilo u trenu. Na poziv sa ulice, verovatno nekog ,, vođe“ koji je uzviknuo: ,, Bol(dosta)!,, banda se, zajedno sa ruljom okupljenom na ulici, u trenu izgubila niz ulicu, odnevši sa sobom dokumenta i novac. KPS policija koja se odnekud pojavila je, zajedno sa komšijama, utrčala u kuću Grkovića i prebacila Radmilu i Stanišu u kuću njihovih komšija stotinak metara udaljenu od linije razgraničenja srpskog i šiptarskog dela grada. Doktorka Dostana Grković im je pružila prvu pomoć, a do bolnice u Kosovskoj Mitrovici su uspeli da stignu tek kroz dve nedelje, jer ni KFOR ,, nije smeo da vozi Srbe iz bezbednosnih razloga“ . Posle dugog perioda lečenja Staniša i Radmila su se vratili u Orahovac, ali ne u svoju kuću (na kojoj nije bilo ni vrata ni prozora) već u kuću svojih prijatelja. Staniši je prilikom udaraca koje su mu nanosili oštećen butni živac i nije mogao normalno da hoda, par rebara mu je polomljeno, a i žuč je u svoj toj gunguli puko pa su ga lekari morali operisati.

Tri godine posle progona su bili primorani da prodaju kuću jer u njoj od preživljenih trauma više nisu smeli da se vrate, a i komšiluk se raselio.

Radmila i Staniša su samo jedna karika u lancu stradanja Srba na Kosovu i Metohiji. U kući Šarića je tog 18. marta prevremeno rođena devojčica Teodora. Posle golgotskog puta u borbi za život, preko prizrenske bolnice, u kojoj su bile smeštene pretučene Srpkinje iz Prizrena, do bolnice u Skoplju gde je u inkubatoru dobila potrebnu negu i težinu, posle dva meseca, Teodora se, sa svojom majkom Katarinom, vratila u Orahovac -  prisjeća se Olivera.

Podsjetimo, Međunarodna zajednica nikada nije osudila ovaj pogrom.

- Međunarodna zajednica je htela da nas se otarasi, da nas opet okrivi i da jednom završi sa Kosovom, jer čini mi se nisu se nadali da će sve ovoliko da traje. Dozvolili su da nam unište svetinje, biblioteke , groblja…kako bi uništili i te najvažnije tragove o postojanju vekovima duge civilizacije srpskog naroda… - kaže Radić.

Zapitali smo se da li pravda za Srbe postoji. Olivera odgovara da pravde ima.

- Pravde ima. Nije nama vidljiva, ali je ima. Nažalost, mi Srbi smo nestrpljivi, Sveti vladika Nikolaj je govorio „najveći srpski greh je nestrpljenje“. Ta nova tvorevina, koja je nastala (bar je tako deo sveta priznaje) nastala je na zločinu, žrtvama, ruševinama naših crkava i grobalja, ubijene dece i prebijenih starica ne funkcioniše kako su želeli njeni stanovnici, mislim na narod, obične male ljude.
Nema privrede, nema posla mladi odlaze… Nema Šiptara da ga znamo a da nam se nije požalio da su mu deca otišla u inostranstvo jer ovde nema budućnosti. A da ne pričamo koliko je bolesnih od raka i drugih bolesti i idu da traže lek kod lekara u Beogradu jer ovde nema kako kažu pravih lekara….Žao mi je i tih ljudi, ali deo su tog sistema rušilačkog. A rušenje komšijskih kuća čini da se i tvoja sutra sruši - zaključuje Olivera Radić.

Komentari 0
Povezane vijesti
Sjećanje na Gorana Vujičića Sjećanje na Gorana Vujičića
Oprosti, Slavka! Oprosti, Slavka!
Služen parastos jadovničkim žrtvama Služen parastos jadovničkim žrtvama
Najčitanije
  • Renoom iz '84. krenuli s Jahorine u Pariz, prodaju kilometre za Miloša
    6h 16m
    3
  • Dan kada je ubijen Karađorđe – otac moderne srpske države
    16h 15m
    0
  • Zemljotres u BiH
    7h 51m
    0
  • Vatrogasci iz Han Pijeska spasili muškarca palog sa litice u provaliju
    15h 12m
    0
  • Majdov: Bog odlučuje ko će da bude najbolji, a mi ćemo da damo sve od sebe!
    9h 55m
    9