U jesen davne 1943, dok citav svijet gori u plamenu rata, jedan dječak, u jednom selu na obroncima Romanije i Ravne planine dobija simptome neke njegovim roditeljima nepoznate bolesti. Temperatura, kašalj, malaksalost obaraju njegovo nejako tijelo u postelju.

Otežana komunikacija sa Sarajevom, uzrokovana strahom od ustaša i 'Talijana koji bi ih mogli presresti ako se odluče da ga odvedu "hećimu",  ne ostavlja im mnogo mogućnosti nego da pokušaju da ga ozdrave onako kako su jedino i znali, masirajući ga rakijom, stavljajući obloge od masti, rendanog krompira, jaja i moleći se Bogu...

Nažalost, ni sav trud, ni roditeljska ljubav, ni Bog ne učiniše njegovo stanje boljim, propada i kopni svakodnevno i sve ukazuje da je pitanje dana kada će se desiti ono najgore. Vijest se brzo proširila po selu i došla do njihovog komšije domaćina, iz stare begovske porodice Ob'ođaš.

Poznavao je dječakovog oca od rođenja, odrasli su zajedno i uvijek se nalazili jedan drugom, i u dobru i u zlu.

- Osedlaj mi konja, naredi najstarijem sinu, a ti hanuma ispeglaj košulju i spremi mi onaj fes što nosim kad idem u Saraj'vo.

Kuda će i zbog čega nije se smjelo pitati.

Nije otišao daleko...

- Oooo Danilo, začu se glas pred kućom Cicovića.

- Pomoz' bog i merhaba.

- Merhaba i bog ti pomog'o, Safete, kojim dobrom jutros - upita Danilo.

- Čuo sam, veli Safet, da ti onaj mali 'ajvan slab pa se mislim prije ćemo ja i hanuma proći do na čaršiju nego ti i Jovanka. 'Talijani nas ne diraju, a rahmetli dajdža mi je krvlju zadužio Hrve, moremo proći ispod nji'ovije kuća da nas ne napa'nu...

Ne razmišlja se Danilo zadugo, tada se i nije moralo, riječ je bila najveća garancija, skuplja i od same glave. Pridigoše dječaka, obukoše mu dimije, na glavu ubradiše ćenar, polegoše u drvena kolica i nedugo zatim stari dedo i nena odoše pješice za Saraj'vo...

Komšijska pomoć i 'ećimovo znanje "medecine" učiniše čudo, dječak ozdravi, stasa u mladića, oženi se, dobi kćerku i dva sina, postade domaćin k'o i otac što mu je bio i nikada ne zaboravi čovjeka koji mu je spasio život...

Godine su prolazile, rat je bivao sve dalji, on sve stariji, djeca mu odveć velika, poženili se i poudali, dobio unuke, izgledalo je kao da ništa ne može poremetiti harmoniju svakodnevnice.

Jun 1992., ponovo gori plamen rata, ovaj put nije zahvatio cijeli svijet, ali jeste Bosnu.

Poginuo je Dida, u glavi mu neprestano odjekuju riječi rođaka koji mu je saopštio da je njegov najstariji sin, njegov prvijenac izgubio život, na Trebeviću, planini između Pala i Sarajeva, u borbi prsa u prsa.

Sjedio je i ćutao, podnoseći to onako gorštački, žene su tu da kukaju, a muškarci tugu ne pokazuju, sramota je to valjda... Pazio je da niko ne vidi suzu koja se kotrljala iz desnog oka, suzu koja je u sebi nosila stotine jauka, suzu koja je bila tužnija od same tuge.

Tog juna '92. muslimani su još bili kako na Palama, tako i u njegovom selu. Stari beg je već odavno preselio na ahiret, tu su njegovi sinovi, snahe, unučad...

Neki lokalni "nečo'ek", Srbin i rođak proturi muslimanima priču kako je Milanko ljut, kako moraju bježat', kako je rekao da kamen na kamenu neće ostati od nji'ovih kuća. Dobre vijesti se šire brzo, a rđave još brže, pa tako stiže aber i do njega.

Opremi se i dođe pred prodavnicu na Vitezu, prodavnicu koju je držao Omer Ob'ođas , najuglednija glava ove familije.

Ne bi Omeru drago i svejedno, zna ga, zna da je čestit, al' isto tako zna i da je prijeke naravi, šta ako su glasine koje kruže istina...

- Zibo, odazva ženu, ispeci kahvu i deder rakiju, evo doš'o komšija Milanko.

Poljubi ga tri puta, izda mu saučešće, zaćutaše obojica, zajeca ona teška, neprijatna tišina...

- Sadili ste ljetinu Omere, vidim osam sijena iznad štale, fala bogu bi rodna godina - progovori prvi Milanko.

- Jesmo moj komšija, biće za mala dosti, a da pretekne jedno i za prodati - kratko će Omer, izbjegavajući da ga pogleda u oči.

- Omere, da ti odma' velim što sam doš'o, Dida mi je pogin'o ko što i znaš, niste tome krivi ni vi, a ni ja i dok je mene živa, dlaka vam s glave neće faliti, ako neko proba da naudi vama, zato što ste druge vjere, more, al' preko mene mrtva.

- Haman Milanko, zar misliš da nam je tako nešta palo na pamet - izgovori Omer, drhtavim glasom, dok u sebi osjeti olakšanje.

- Naše su kuće vazdi živjele u hairu i Dide mi je žao ko moga djeteta. Od Usa i Salema ga nikad nismo odvajali.

Znao je on i odma' da je Milanko pošten i častan čovjek, al' ope' rat je, nikad ne znaš u šta će se ko pretvoriti. Popiše kavu i rakiju i to bi zadnji put da su se vidjeli.

Nedugo zatim muslimani odoše za Saraj'vo, u suzama se rastajući od komšija, prijatelja, kumova...

Milanko se uprkos poznim godinama javi kao dobrovoljac i bi ranjen na Oraovicama u junu 1993, par dana poslije sinove godišnjice.

Prebačen je u Vojnu bolnicu Koran, doktori su bili optimistični, jak je, zdrav, ostaće živ ako bude htio da se bori...Umro je za par dana ili je bolje reći izabrao da ide za Didom.

Vrati dug života koji je imao, ne opogani srce mržnjom i pokaza šta znači čojstvo i junaštvo.

Hvala ti na tome, moj đede... Vječna ti slava i hvala.

Neka nam ova istinita priča bude naravoučenije da je sve osvećeno i presvećeno, da ne brojimo žrtve, da ne vraćamo više krv za krv, da jednom za svagda svi ustanemo i poklonimo se svakom nevino izgubljenom životu.

Tako, i samo tako, ćemo djeci u amanet ostaviti bolju budućnost, budućnost bez mržnje, zla i podjela, budućnost kakvu mi nismo imali...

Autor: Davor Cicović

*Stav autora ne odražava stav redakcije portala Katera.