Devetnaesti vijek je donio velike promjene u Evropi, ukidano je ropstvo i feudalni sistem, desile su se industrijske revolucije, ljudi su koristili struju i telefon, vozili se automobilima i gledali filmove. Bilo je to vrijeme velikih naučnih otkrića i inovacija. Krajem tog vijeka, doduše u malom broju, i žene počinju sticati akademska zvanja i baviti se naukom. Uprkos mnogim preprekama ni Srpkinje nisu htjele kasniti u tome.

Tako se već krajem 19. vijeka javljaju: dr Draga Ljočić, dr Marija Prita, dr Angelina Jakšić, dr Ksenija Anastasijević i mnoge druge koje su snagom svog duha i intelekta uspjele izboriti mjesto u tadašnjem svijetu muškaraca. Međutim, jednoj od srpskih naučnica Milevi Marić zvijezde baš i nisu bile naklonjene, pa i dalje u istoriji prirodnih nauka nije zauzela mjesto koje joj pripada. Uskoro se navršava 150 godina od njenog rođenja pa ćemo vas tim povodom podsjetiti na njen život i rad.

Mileva Marić je rođena u Titelu na Svetog Nikolu 1875. godine kao najstarije od troje djece oficira Miloša Marića.  Majka Marija imala je težak porod i djevojčici je tom prilikom pomjeren kuk pa je već u ranim godinama počela hramati na lijevu nogu. Zbog tog hendikepa bila je mezimica roditelja, zvana Mica, od milošte. Vrlo rano kod nje je uočen visok stepen inteligencije izražen kroz dar za matematiku i strane jezike, ali i sklonost ka slikanju i muzici, pa su se roditelji svojski posvetili njenom obrazovanju. Srednju školu Mileva je pohađala u Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Šapcu i Zagrebu. Prethodno je otac Miloš, podržan i od Milevinih profesora, pisao čak i ministarstvu u Beč da joj se omogući upis u muška odjeljenja u školama.

Pored radoznalog duha Mileva je bila vrlo dosljedna i imala čvrst stav u pogledu svojih ciljeva. Na svim predmetima ima visoke ocjene, govori tečno njemački, mađarski i francuski jezik, a briljira u matematici i fizici. Što zbog bolesti, što zbog daljeg školovanja, odlazi u Cirihu gdje upisuje studij medicine, ali se još tokom godine prebacuje na fakultet politehnike (ETH), gdje postaje tek peta dama ikad upisana na odjeljenje za fiziku i matematiku. S njom je u grupi i tri i po godine mlađi ljepuškasti i ambiciozni student Albert Ajnštajn sa kojim će uskoro postati vrlo bliska. Zajedno rade zadatke, ali i muziciraju, on svira violinu a ona klavir. Njega je impresionirala njena inteligencija i strastvena posvećenost novim idejama u fizici, kao i savršeno vladanje matematikom. Bila je organizovana, disciplinovana i odlučno stremila ka naučnom radu. Kao patrijarhalno vaspitana i povučena djevojka nije isticala svoje talente i rezultate.

Odanost i žrtva

Na drugoj godini studija, strasno opčinjena fizikom, Mileva prelazi u Hajdelberg gdje kod nobelovca Filipa Lenarda i profesora Hermana Minkovskog proučava upravo one oblasti koje će Ajnštajna nešto kasnije učiniti besmrtnikom. Sa Albertom vodi živu prepisku, a po povratku u Cirih u proljeće 1899. odnos Lutkice i Džonija, kako su se oslovljavali, prerasta u ljubavnu romansu. Žive zajedno, uče zajedno i ne dozvoljavaju da im sreću išta pomuti. Albertovi roditelji su se protivili sinovom izboru, em je djevojka pod manom i starija, em nije Jevrejka, a i previše je intelektualna za buduću suprugu. Otac i majka podržavaju Milevu videći njenu sreću, a uz to svjesni da prosci baš i ne oblijeću često oko hromih djevojaka.

Foto: glassrpske.com

Zbog činjenice da je mlađani Ajnštajn, uprkos svemu sa njom planirao brak, u njoj se osim ljubavi javlja i osjećaj odanosti i spremnosti da se žrtvuje za tog čovjeka. Zaljubljena do ušiju sve svoje vrijeme posvećuje samo njemu, što se odrazilo i na nastavak studija. Uprkos veoma dobrim ocjenama na prethodnim testovima 1900. nije uspjela položiti završni ispit, dok se i Albert jedva provukao.

Poslije njihovog kraćeg odmora na jezeru Komo, Mileva će ostati u drugom stanju. To je unijelo pravu pometnju u njen život pa je i sljedeće školske godine ostala bez položenog diplomskog rada, koji je trebalo da bude osnova njene doktorske teze.

Za Alberta, koji je upravo tražio posao, imati vanbračno dijete značilo je po tadašnjem zakonu imati zabranu vršenja bilo kakve državne službe. Kako bi se izbjegle te ozbiljne posljedice, Mileva čini ogromnu žrtvu pristajući da to dijete rodi u anonimnosti. Teška srca, posramljena odlazi svojima gdje ipak nalazi razumijevanje i krajem januara 1902. u Novom Sadu rađa kćerku Lizerl. Do danas je ostala tajna kako se tom djetetu dvije godine po rođenju izgubio svaki trag. Pričalo se da je u manastiru Kovilj Lizerl krštena u ime Ljubica i da je preminula od šarlaha, ali postoje i indicije da je data na usvajanje. U svakom slučaju, Mileva se bez djeteta vraća u Bern gdje Albert već radi u kancelariji za patente. Cijena koju je morala da plati za njegovu karijeru bila je strašna i previsoka. Prolazi težak i bolan period oporavka što je donekle ublaženo sklapanjem braka sa Albertom, to je bio melem na njeno ranjeno srce. Vjenčali su se na pravoslavni Badnji dan 1903, skromno i skoro u tajnosti radi njegovih. On taj brak smatra i intelektualnim partnerstvom i tvrdi da je srećnik što je pronašao takvu ženu.

Po svjedočenju prijatelja, Mileva i Albert u Bernu predano istražuju razne ideje na polju fizike, žele uspjeh i to ne kriju. I po rođenju sina Hansa Alberta 1904. ona mada opterećena kućnim poslovima sa bebom u krilu svesrdno pomaže Albertu. Te godine, već pomirena sa privremenim prekidom studija, piše prijateljici Heleni Savić: "Završili smo neka važna posla koja će mog muža učiniti svetski poznatim". Ne smeta joj da se zajednički radovi objavljuju pod njegovim imenom, iko su neki potpisani i sa Ajnštajn - Mariti (mađarizovano Marić), kako se ona potpisala i na vjenčanju. Ajnštajn najuglednijem stručnom časopisu "Anali fizike" predaje revolucionarne radove koji će voditi kasnijoj Nobelovoj nagradi, a koji su u direktnoj vezi sa foto električnim efektom i četvorodimenzionalnom geometrijom koje je Mileva izučavala u Hajdelbergu.

Ajnštajn brzo postaje poznato ime u svjetu fizike pa iz Berna prelazi na katedru profesora ciriškog univerziteta. Sljedeće 1910. godine rađa im se i drugi sin Edvard kada se i sele u Prag gdje predaje i na tamošnjem univerzitetu. Već tada on se počinje dopisivati sa svojom bliskom rođakom, po majci iz prvog, a po ocu iz drugog koljena Elzom Levental u koju je još davno bio zaljubljen. Jedva će dočekati da 1913.  počne predavati u Berlinu gdje je Elza i živjela. Mileva sluti muževo nevjerstvo, ali i dalje ga voli i spremna je da se žrtvuje za njega, gajeći mršavu nadu u stabilizaciju braka kako bi nastavili uspješan naučni rad. Te jeseni oni putuju u goste njenim roditeljima, gdje će njihovi sinovi Edvard i Albert po velikoj želji njihovog dede Miloša biti kršteni po pravoslavnom obredu u novosadskoj Nikolajevskoj crkvi.  Ajnštajn je sa Milevom i sinovima  boravio u Novom Sadu 1905, 1907. i 1913. i tom prilikom se intenzivno družio sa njenim bratom Milošem sa kojim postaje vrlo blizak.

Ajnštajnovi napuštaju Cirih početkom 1914. da bi se nastanili u Berlinu gdje je bračni brodolom već bio na pomolu. Albert je kući dolazio samo povremeno, postaje ohol i sebičan. Ubrzava konačni raskid dostavljajući supruzi listu ponižavajućih pravila za budući zajednički život. Mada ga još voli, ona to više ne može podnijeti i već u julu se sa djecom vraća u Cirih. On tad otvoreno živi sa Elzom što je Milevu potpuno dotuklo, a kad je 1916. zatražio i zvaničan razvod završila je u bolnici. I vijesti sa Balkana čine je dodatno nesrećnom, jer prati stradanje njenog naroda. Za to vrijeme djecu joj paze pomenuta Helena Savić i njena sestra Zorka koje su došle iz Srbije da joj se nađu u nevolji i zajednički prijatelji Anštajnovih ostali su joj odani.

Mileva 1918. pristaje na razvod, a on se sudski obavezuje da će njoj pripasti novac od Nobelove nagrade o kojoj se već šuškalo. Mnogi hroničari tvrde kako se Ajnštajn time odužio Milevi za njen rad na Teoriji relativiteta, dok drugi smatraju da je tako obezbijedio izdržavanje svojim sinovima, ali i kupio bračnu slobodu za brak sa Elzom, koji sklapa u junu 1919. godine.

Foto: glassrpske.com

Pad i uzlet

Nesreći i nevoljama koje su snašle Milevu nije se nazirao kraj. U vrijeme bolnog raskida sa mužem ona je sredovječna razvedena žena, hronično bolesna sa upropaštenom karijerom i izgubljenom kćerkom i mužem. Njena sestra Zorka doživjela je nervni slom, a otac, njen najvažniji oslonac umire 1922. od srčanog udara. Slomljena i depresivna uskoro prima veliki strašan udarac, sin Edvard, student medicine dobija dijagnozu šizofrenije, sa ozbiljnim posljedicama. To će biti doživotna neutješna rana za njegovu majku koja je nemoćna da mu pomogne i mora ga smjestiti na psihijatrijsku kliniku.

Za to vrijeme zvijezda Alberta Anštajna je u rapidnom uzletu, 1921. dobija Nobelovu nagradu svuda ga prati pompa i slava. Nevjeran je i novoj supruzi, ima ljubavnu vezu sa sekretaricom, ali i drugim ženama, Elza na to žmiri, samo da prljav veš ne izlazi u javnost. Dok se Albert vrtoglavo dizao na krilima uspjeha, Mileva je tonula u tavorenje i očaj. Konačno je dobila novac od Nobelove nagrade, 121.572 švedske krune, što bi danas iznosilo preko 350.000 američkih dolara. Odmah u Cirihu kupuje tri stana od kojih dva rentira za pokrivanje troškova Edvardovog liječenja. Do kraja života ona će živjeti skromno dajući privatne časove matematike i klavira. Majka joj je umrla 1935. a sestra Zorka tri godine kasnije.

Zbog narastajućeg antisemitizma Ajnštajn i Elza 1934. odlaze u Ameriku, gdje on predaje na Institutu za napredne studije u Prinstonu. Iz istih razloga 1938. seli se i Hans Albert sa ženom i djecom. Kao inženjer građevine biće profesor na Kalifornija univerzitetu u Berkliju. Tamo je uskoro preminuo i Milevin najmlađi unuk Klaus Martin.

Edvardovo stanje vremenom je postajalo sve gore, Mileva je teško patila, a zbog troškova njegovog liječenja morala je prodati dva stana u Cirihu. Poslije jednog Edvardovog jakog napada ona je pala u postelju i preminula 4. avgusta 1948. Sahranjena je na groblju Nordhajm.

Iako je bez sumnje Ajnštajn genijalan naučnik, nikad nije ponovio ni približan naučni uspjeh kao onaj za vrijeme rada sa Milevom. Živio je od stare slave i osim profesure kao vatreni cionista bavio se društvenim pitanjima i popularizacijom nauke. Međutim, njegova ljudska dimenzija nije baš visoko kotirala, pored toga što je bio loš muž zapamćen je i kao nikakav otac, otuđen od dvojice sinova. Edvarda koji je umro 1965. u duševnoj bolnici, Ajnštajn nije posjetio više od trideset godina, a Hansa je testamentom razbaštinio. Neki savremenici ga opisuju i kao osionog, bezobraznog i egocentričnog tipa koji obožava samo sebe i svoj rad. Zapamćen je kao čovjek sa vrlo teškim karakterom koji je sebe smatrao za poluboga.

Nobelova nagrada dodijeljena njemu 1921. odnosila se upravo na zajednički rad sa Milevom iz 1905. godine,  ali njeno učešće u tome on je poslije  svjesno prećutkivao. Kad su nju jednom pitali zašto nije insistirala da joj se priznaju zasluge za taj naučni rad, odgovorila je: "Mi smo jedna stijena", aludirajući na značenje prezimena Ajnštajn.

Ajnštajn je umro u Prinstonu 18. aprila 1955, a pred smrt je odredio Ota Nejtana i Helen Dukas povjeriocima svih svojih dokumenata i prava. Njih dvoje će vrlo agresivno graditi narativ o njemu kao savršenom geniju, ne dajući da išta okrnji tu sliku, brisali su nepoželjne detalje, pa tako i Milevu da ne bi prigrabila dio njegove slave. Čim je sahranjena, upali su u njen stan i po svjedočenju sina Hansa odnijeli sva njena pisma i druge dokumente koji bi mogli baciti drugačije svjetlo na nastanak važnih naučnih radova i dati odgovore na obim i značaj Milevinog udjela u njima. Međutim, uprkos svim cenzurama i prikrivanjima stalno isplivavaju novi detalji i dokazi o Milevinom velikom doprinosu nauci. Prvo je Hans Albert nakon očeve smrti našao dio prepiske njegovih roditelja, ali kad je pokušao da ih objavi, pomenuti čuvari Ajnštajnove zaostavštine su izdejstvovali sudsku zabranu publikovanja. On je tvrdio da posjeduje 23 rada za koja garantuje da su zajedničko djelo njegovih roditelja, među njima i onaj za koji je Anštajn dobio Nobelovu nagradu.

Istina

Klupko je počelo ubrzano da se odmotava kada je krajem prošlog vijeka ugledni fizičar Avram Federovič Jofa napisao da je 1905. bio u uređivačkom odboru časopisa "Anali fizike" i u rukama držao sva tri epohalna članka koje je dostavio tada nepoznati činovnik ureda za patente, a koji su bili potpisani sa Ajnštajn-Mariti (Marić), tvrdeći da izuzetnoj Srpkinji nije priznat udio u slavi svoga supruga.

Između ostalih i američki fizičar Evan Haris Voker ističe da je Mileva imala veliki udio u najvažnijim otkrićima svoga supruga.

U jednom intervjuu on to smjelo tvrdi: "Albert Ajnštajn i Mileva Marić su zajedno otkrili teoriju relativiteta." Kao dokaz navodi više Anštajnovih pisama supruzi, u onom od 27. marta 1901. je pisao: "Kako ću biti srećan i ponosan kad budemo zajedno pobjedonosno okončali naš rad o relativnom kretanju." Potom tri dana kasnije Anštajn u pismo veli: "Mislim da Majer ima dovoljno empirijskog materijala za naša istraživanja." U maju iste godine on joj piše: "Dao sam profesoru Veberu našu studiju, samo da imamo sreće da zajedno nastavimo ići ovim veličanstvenim putem." Ajnštajn je sa Milevom radio i na oblastima: Termodinamika, Braunovo kretanje i molekularne sile, pa u pismu kaže: "Pri proučavanju Tompsonovog efekta okrenuo sam se novoj metodi, koja je u mnogo čemu slična tvojoj kad određuješ zavisnost K od T (...) imam vrlo korisnu ideju koja bi omogućila upotrebu naše teorije o molekularnim silama u gasovima (...) Dao sam naš rad profesoru Veberu iz Berna." 

"Berliner cajtung" u tekstu o Milevi tvrdi da ona zbog sjenke velikog muža nije dobila priznanje koje joj pripada, ističući da se iz Ajnštajnovih pisama vidi koliko je bio fasciniran lucidnom inteligencijom "omalene Srpkinje koja je malo ćopala". Svjetski servis Bi-Bi-Si je 2018. godine Milevu Marić uvrstio među 100 izuzetnih žena svijeta koje su bile daleko zaslužnije od onoga što im je javnost svojevremeno priznala.

Mileva Marić je bila jedna od prvih žena u svijetu koja se posvetila radu na polju teorijske fizike. Uz sav njen ogromni intelektualni kapacitet ostaće profesionalno neostvarena, a privatno i  tragična ličnost. Sve je od početka bilo upereno protiv nje, još od djetinjstva je upoznala duševnu i fizičku bol zbog svog hendikepa. Nesebično je davala sebe nauci, porodici, a posebno mužu i na kraju ostala praznih ruku. Kanadska fizičarka  Polin Ganjon navodi i njene riječi iz jednog pisma bliskom prijatelju u vrijeme kad je Albert već požnjeo svu naučnu slavu ovoga svijeta, Mileva je napisala: "Šta da očekujem? Jedni dobiju biser, a drugima ostane prazna školjka".

Međutim, nasuprot brojnim navodima stručne javnosti o Milevinom značajnom učešću u Ajnštajnovim teorijama i otkrićima postoje i suprotna mišljenja gdje se ističe da za takve tvrdnje ne postoje pouzdani dokazi. Jedno je sigurno, njen život i rad i dalje pobuđuju nesmanjenu pažnju što daje nadu da će se jednog dana saznati puna istina o naučnom profilu Mileve Marić kao jednoj od prvih teorijskih fizičarki na svijetu i valjano valorizovati njen doprinos nauci.

Porodica

Za razliku od Ajnštajnove, u Milevinoj porodici bilo je više izrazito nadarenih ljudi. Njen brat Miloš (1885 - 1944), doktor medicine, je kao austrougarski vojni ljekar 1916. pao u rusko zarobljeništvo gdje je i ostao da živi, postavši uvaženi naučnik i akademik, profesor anatomije i histologije. On je utemeljio ono što mi danas zovemo kloniranje na Saratovskom univerzitetu gdje i danas postoji njegova spomen-soba. Milevina sestra Zorka (1883 - 1938) je takođe bila vrlo obrazovana žena. Studirala je biologiju u Pragu i Cirihu, govorila strane jezike i svirala klavir. Nije se udavala, bila je vrlo aktivna u dobrotvornoj zadruzi "Srpkinja Novosadkinja". Otac Milevin Miloš (1846 - 1922) je bio je austrijski oficir sve do ukidanja vojne granice kada se 1877. zaposlio kao činovnik suda u Rumi. Bio je izuzetan matematičar što je Mileva naslijedila od njega. Milevin stric, Radovan Marić (1850 - 1907), bio je austrijski visoki oficir i plemić, izuzetno vojno obrazovan i odlikovan, koji je već sa 24 godine postao major. Pod komandom barona Jovanovića učestvuje u ustanku protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, kada je i ranjen kod Nevesinja. Imao je zasluge i u stvaranju Kraljevine Srbije.

Autor: Dragan Mijović