Zabrana ili ograničavanje društvenih mreža sve češće se pojavljuje kao tema u javnom diskursu, nakon što je Australija u decembru ove godine postala prva zemlja koja je zvanično uvela zakon koji zabranjuje korišćenje većine društvenih mreža djeci mlađoj od 16 godina. 

Sve veći broj država razmatra ili uvodi zabrane društvenih mreža za djecu i mlade, nastojeći da ih zaštiti od digitalnog nasilja, neprimjerenih sadržaja i psiholoških pritisaka.  

I dok se o ovoj zabrani sve glasnije govori i u Republici Srpskoj, postavlja se pitanje da li zabrane zaista rješavaju problem ili ih samo produbljuju? 

Odgovor na pitanje tražili smo od Biljane Milošević Šošo, profesora na Katedri za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Prema njenim riječima glavni razlozi zbog kojih pojedine države uvode ograničenja društvenih mreža odnose se na zaštitu djece i mladih, ali i na širu društvenu stabilnost. 

Ključni problemi su rast digitalnog vršnjačkog nasilja, izloženost neprimjerenim sadržajima, širenje dezinformacija, ugrožavanje mentalnog zdravlja mladih, te gubitak kontrole nad ličnim podacima.  

- Pokušaji ukidanja ili ograničavanja društvenih mreža u različitim zemljama nisu rezultat moralne panike, već akumuliranih društvenih problema koji su postali empirijski vidljivi. Savremena istraživanja ukazuju da nekontrolisana digitalna okruženja povećavaju rizik od psihosocijalnih poremećaja kod mladih, naročito anksioznosti, depresije i socijalne izolacije. Društvene mreže sve više funkcionišu kao prostor u kojem se tolerišu ili normalizuju oblici simboličkog i verbalnog nasilja, dok se istovremeno podriva povjerenje u institucije i tradicionalne izvore autoriteta. Upravo ovakvi procesi podstiču države da preispitaju dosadašnji odnos prema digitalnim platformama i razmotre uvođenje ograničenja kao jedan od mehanizama društvene zaštite – navela je ona za portal Katera. 

Društvene mreže su postale sastavni dio procesa socijalizacije djece i mladih, a uticaj koji danas one imaju ponekad nadmašuje tradicionalne faktore socijalizacije – porodicu, školu i vršnjačke grupe.  

Naša sagovornica je istakla da mreže aktivno učestvuju u formiranju identiteta, te da „lajkovi“, pratioci i komentari danas postaju mjera lične vrijednosti.

- S naučnog gledišta, identitet se gradi kroz interakciju s drugima, a društvene mreže ovaj proces značajno ubrzavaju i u nekim slučajevima radikalizuju. S jedne strane, one mogu podsticati kreativnost, informisanost i osjećaj pripadnosti zajednici dok sa  druge strane, negativni efekti postaju sve izraženiji - pad samopoštovanja, anksioznost, depresivnost, poređenje s nerealnim idealima, zavisnost od digitalne potvrde drugih i smanjene socijalne vještine u oflajn okruženju. Istraživanja pokazuju da kod adolescenata to može dovesti do poremećene slike o sebi, zavisnosti od tuđe potvrde i emocionalne nestabilnosti – istakla je Milošević Šošo. 

Ona je dodala da postoji jasna i dokazana korelacija između društvenih mreža i porasta vršnjačkog nasilja u digitalnom obliku.  

- Za razliku od tradicionalnog vršnjačkog nasilja, digitalno nasilje je stalno prisutno, javnije i često anonimno, što ga čini psihološki težim za žrtve. Društvene mreže omogućavaju širenje ponižavajućih sadržaja, isključivanje, prijetnje i stigmatizaciju, što može dovesti do ozbiljnih psihičkih posljedica, pa i samopovređivanja. Sociološki gledano, digitalni prostor snižava prag odgovornosti i podstiče dehumanizaciju, što povećava spremnost na agresivno ponašanje – dodala je ona.

Milošević Šošo je saglasna da ograničenje pristupa društvenim mrežama, ukoliko nije praćeno obrazovnim mjerama, može imati kontraefekat.  

Ističe, rezultati rađenih istraživanja na ovu temu pokazuju da restriktivne politike često dovode do skrivenog korišćenja i razvoja paralelnih digitalnih prostora.  

- Mladi ne gube potrebu za komunikacijom – oni samo mijenjaju kanale. Dakle, ograničenje društvenih mreža može imati potencijalno pozitivne efekte na mlade ukoliko je umjereno, ciljano i praćeno obrazovnim i vaspitnim mjerama. Važan je balans između zaštite mladih i poštovanja njihovih potreba za komunikacijom, izražavanjem i učešćem u digitalnoj javnosti – pojasnila je ona.

Roditelji igraju ključnu ulogu u nadzoru i podršci digitalnim aktivnostima djece, a profesor Biljana Milošević Šošo navodi da je vidljiv problem digitalnog jaza koji poprilično oblikuje odnose između generacija i utiče na jednakost pristupa digitalnim resursima.  

Digitalni jaz se, pojasnila je ona, odnosi samo na nejednak pristup tehnologiji, već i na razlike u digitalnim vještinama, znanju i sposobnosti kritičkog razumijevanja onlajn sadržaja.  

- Mnogi roditelji pripadaju generacijama koje nisu odrastale uz digitalne tehnologije, što može dovesti do osjećaja nesigurnosti i nemoći u nadzoru digitalnog života svoje djece. To roditeljsku kontrolu, u najboljoj namjeri, svodi na formalni ili neefikasni potez, dok se rizici poput sajber nasilja, izloženosti neprimjerenom sadržaju i zloupotrebe ličnih podataka povećavaju. Uloga roditelja u digitalnom dobu nije u tome da budu tehnički superiorni, već da budu prisutni, informisani i otvoreni za dijalog – poručila je ona. 

Milošević Šošo je istakla da institucije imaju ključnu ulogu u stvaranju bezbjednog i odgovornog digitalnog okruženja.  

- Potrebno je osigurati preventivni model djelovanja u sajber prostoru. To podrazumijeva uvođenje sistemske digitalne pismenosti u obrazovanje, kontinuiranu edukaciju nastavnika i roditelja, kao i razvoj protokola za reagovanje na digitalno nasilje. Posebno je važno uključiti društvene nauke u kreiranje politika, jer tehnička rješenja bez socijalnog konteksta ostaju nefikasna – rekla je ona. 

Na pitanje koja je uloga društvenih mreža u javnom životu Republike Srpske, naša sagovornica je navela da one predstavljaju jedan od ključnih prostora javnog života, u kojem se oblikuju stavovi, mišljenja i oblici društvenog djelovanja.  

U Republici Srpskoj, navodi, kao i u širem regionalnom i globalnom kontekstu, one imaju sve značajniju ulogu u procesima komunikacije između građana, institucija, medija i političkih aktera.  

- Isto tako, društvene mreže doprinose demokratizaciji javne sfere, jer omogućavaju građanima da slobodnije izraze svoje stavove, pokrenu javne rasprave i učestvuju u društvenim i političkim procesima van okvira tradicionalnih medija. Sa druge strane, društvene mreže nose i brojne izazove. 

Širenje dezinformacija, govor mržnje i polarizacija javnosti predstavljaju ozbiljan problem u javnom prostoru. Nedostatak medijske pismenosti i kritičkog odnosa prema onlajn sadržajima dodatno doprinosi manipulaciji javnim mnjenjem i urušavanju povjerenja u institucije i medije – objasnila je ona. 

Upotreba društvenih mreža među mladima postavlja pitanje odnosa između kontrole, slobode i socijalizacije. Stroge zabrane mogu narušiti povjerenje djece u institucije i autoritete, a društveni problemi ne nestaju samo ograničenjima.

Dugoročno, efikasniji način regulisanja ponašanja je obrazovanje – razvoj kritičkog mišljenja, digitalne etike i socijalne odgovornosti. Obrazovanje gradi temelje za slobodne i svjesne digitalne građane, dok zabrane ostaju privremene i površne. 

Na pitanje da li se problemi rješavaju zabranama ili obrazovanjem i šta je najbolje rješenje, navela je da u kontekstu upotrebe društvenih mreža, posebno među mladima, ova dilema odražava dublje pitanje odnosa između društvene kontrole, slobode i socijalizacije.  

Prema njenim riječima, svaki oblik zabrane predstavlja oblik formalne društvene kontrole i tu je sociologija je jasna - društveni problemi ne nestaju zabranama.

- Stroge zabrane mogu narušiti odnose povjerenja sa institucijama i autoritetima. Sociološke pristup ukazuje na to da je obrazovanje dugoročno efikasniji mehanizam regulisanja ponašanja od represivnih mjera. Dirkemov koncept moralnog vaspitanja naglašava ulogu obrazovanja u stvaranju društvene kohezije, dok Fuko upozorava da prekomjerna kontrola može dovesti do suptilnijih, ali dubljih oblika nadzora i disciplinovanja. Obrazovanje, jačanje kritičkog mišljenja i razvoj digitalne etike pokazuju se kao daleko održiviji modeli od represivnih mjera. sociološka perspektiva daje prednost obrazovanju kao održivom i demokratskom odgovoru na izazove digitalnog društva. Zabrane mogu biti privremena mjera, ali bez obrazovanja ostaju površne i neefikasne. Društvo koje ulaže u znanje, kritičnost i odgovornost gradi temelje za slobodne, ali i svjesne digitalne građane – potvrdila je Milošević Šošo. 

Za kraj razgovora istakla je da stroga kontrola ili ukidanje društvenih mreža može stvoriti generacije koje nisu naučene odgovornom digitalnom ponašanju, već izbjegavanju pravila.  

Naša sagovornica smatra da društvo time ne dobija zrele digitalne građane, već tehnički vješte, ali socijalno nedovoljno usmjerene pojedince. 

Istinsko rješenje nije u izolaciji djece od digitalnog svijeta, već u njihovom osnaživanju da ga razumiju i kritički koriste. Stroga kontrola može produbiti društvene nejednakosti. Oni koji posjeduju više kulturnog i digitalnog kapitala lakše će se prilagoditi ili zaobići ograničenja, dok će manje privilegovane grupe biti direktnije pogođene represivnim mjerama – zaključila je ona.