Mirjana Granzov – Močević jedna je od najpoznatijih Paljanki u svijetu alpskog skijanja i zasigurno važi za nekoga ko je čitav život „proveo na skijama“. Odrasla je na Jahorini, a skijanje je u porodici Granzov prava tradicija, jer su njen stric i otac vrhunski skijaši, te su ona i sestra Jelena nastavile istim putem.

U intervjuu za portal Katera, Mirjana kaže da je skijanje bilo logičan odabir budućeg zanimanja, te da u tome nije bilo puno dileme.

Roditelji Radivoje – Stole Granzov i mama Ljuba, te sestra Jelena i naravno Mirjana, bili su prava ekipa koja je pokrenula sve ono što se kasnije dešavalo.

Foto: Privatna arhiva

Kako su izgledali prvi počeci skijanja na Jahorini u periodu Vašeg skijaškog sazrijevanja?

Mirjana Granzov-Močević: Skijali smo na Jahorini i tu su bili najbolji treninzi,  ali skijanje je za nas u tom periodu bilo dostupno i na Palama. Sjećam se da smo odlično trenirali na stazi kod Sveta Lučića, na staroj stanici u Palama. Međutim, Jahorina je bila dominantna, posebno nakon Olimpijskih igara i takmičenja u Svjetskom kupu. Treniralo se na vrhunskom nivou, imali smo sve uslove, uglavnom na stazama Olimpik i Rajska dolina. Bilo je to sjajno vrijeme, a u mom klubu, „Romaniji“ iz Pala, se dešavala magija. Moj otac Radivoje Granzov – Stole, bio je moj trener, pokretač svega, snaga i znanje koje smo upijali od njega bila je kosmička. Radilo se punom parom, skijali smo svaki dan i ništa nije bilo teško. Tu su bili moja sestra Jelena, a sa njom i Dragana Petrović, Velibor Lazarević, Vladimir Lučić, Jelena Lolović i mnogi drugi. Nakon toga sam prešla u Crvenu zvezdu.

Kakav je za Vas osjećaj bio nastupiti na ZOI 1998. i kakva je atmosfera vladala tad u Japanu?

Mirjana Granzov-Močević: Svaki sportista ima snove, a jedan od tih snova je zasigurno i nastup na Olimpijskim igrama. Moja želja je bila da dođem do olimpijskog tima, uspjela sam se izboriti za mjesto u reprezentaciji SR Jugoslavije i moja želja se ostvarila uz naporan rad, disciplinu i upornost. Bila su to teška vremena za sve nas, ali uspjeli smo. Uspjela je moja porodica, a svaki moj uspjeh je njihov. Olimpijske igre u Naganu su bile fantastične,a 27. osvojeno mjesto je bilo solidno. Moja očekivanja su bila veća, ali u odnosu na uslove koje smo imali, rezultat je bio dobar. Nadala sam se da će rezultat na sljedećim ZOI biti bolji, ali nažalost, nisam uspjela da odem.

Foto: Privatna arhiva

Kako ste podnijeli povredu koja Vas je udaljila iz takmičarskog ritma?

Mirjana Granzov-Močević: Povrede su sastavni dio svakog vrhunskog sporta i one prate svakog sportistu. Nekoga manje, a nekoga potpuno izbace iz kolosijeka. Ja sam, nažalost, po povratku iz Nagana imala operacije oba koljena, koje su me poremetile, ali sam ipak uspjela da se vratim. Međutim, nakon Svjetskog prvenstva u Vailu 1999. godine , težak prelom potkoljenice me je potpuno izbacio iz igre. Nisam uspjela da se vratim na vrijeme i to je bio kraj jednog poglavlja. Sa tim su došle i teške okolnosti u zemlji, bombardovanje Srbije i povratak je bio nemoguć. To su stvari koje se moraju prihvatiti kao takve. Nisam smjela da živim u prošlosti, jednostavno sam krenula dalje. Moj stav je bio, ako ne mogu da dam maksimum, ne treba to više da radim. Srećna sam što sam i dalje na skijama i taj dio srca je uvijek ispunjen.

Koliko danas aktivno pratite domaće skijaše u BiH i Srbiji? Kako gledate na trenutnu situaciju ulaganja u zimske sportove obje države?

Mirjana Granzov-Močević: Pratim skijanje u onoj mjeri koliko je to moguće. Kada sportista ima predispozicije i volju, potrebna je podrška države. Talenat je 30 odsto, sve ostalo je rad i logistika. Nemoguće je napraviti veliki rezultat bez ozbiljne strategije. Skijanje je težak sport, kao i većina individualnih, gdje pojedinac nosi najveći teret. Ako nema podršku u svakom smislu, teško se dolazi do ozbiljnih rezultata. Uspjeh sportista se priznaje tek kada donesu medalje, niko osim njih samih i njihovih porodica ne zna kakvu golgotu oni prolaze. Primjer je današnja Jahorina. Nema tu više klubova, takmičenja...Niko ih ne prepoznaje u širem smislu. Sport privlači mase, mase donose novac.

Foto: Privatna arhiva

Kako je izgledao Vaš život u svijetu skijanja nakon povlačenja iz profesionalnog ritma i takmičenja?

Mirjana Granzov-Močević: Ja skijanje živim i tako će ostati zauvijek. Počela sam, najprije, raditi kao instruktor skijanja i trener. Trenerski posao je zahtjevan i ja sam smatrala da u tom trenutku nemam vremena za to. Nakon takmičarske karijere posvetila sam se instruktorskom pozivu, stekla međunarodnu licencu i krenula u razvoj tog segmenta na ovim prostorima. Član sam komisije za učitelje i trenere skijanja u Ski savezu Republike Srpske i dio komisije Asocijacije učitelja i trenera skijanja u BiH. Tehnički sam delegat za dječija takmičenja i puno pažnje posvećujem bezbjednosti na tim takmičenjima, kao jako bitnom segmentu.

Na Jahorini radim i u porodičnom hotelu „Sport Granzov“ već 20 godina. Razvijamo polako porodični biznis s ljubavlju i sa punom pažnjom usmjerenom na skijanje i skijaše. Ljubav i znanje o skijanju nesebično prenosim mnogima i nadam se da sam uspjela u tome da ljudi zavole taj sport.

Moj najveći uspjeh je što moja djeca, Luka i Andrej, skijaju i vole taj sport, zajedno sa mnom i mojim suprugom Draganom, koji je takođe profesor sporta, odbojkaški trener i zaljubljenik u skijanje.

Biografija:

Mirjana Granzov-Močević rođena je 6. januara 1980. godine. Kaže da je njen grad Pale, gdje je odrasla, dok je Jahorina njena planina. U rodnom mjestu je završila gimnaziju i Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, a magistrirala je u Novom Sadu, u oblasti menadžmenta za sport i turizam.

Višestruki je prvak Jugoslavije u mlađim kategorijama, juniorskoj i seniorskoj kategoriji. Učesnica mnogobrojnih međunarodnih takmičenja, Olimpijskih igara 1998. u Naganu (Japan) i Svjetskog prvenstva u Vailu (SAD) 1999. godine.

Priredio i razgovarao: Miljan Rašević