Bezvremeni stihovi Alekse Šantića prkose vremenu, a sjećanje na velikog pjesnika, osim njegove Hercegovine, sa posebnom ljubavlju i pijetetom čuvaju u mjestu Aleksa Šantić kraj Sombora, koje je nazvano po velikom srpskom pjesniku.

Ovo mjesto su prije više od jednog vijeka osnovali solunski dobrovoljci koje je kralj Petar Prvi, nakon Prvog svjetskog rata, iz Hercegovine, Like, Korduna, Banije i Bosne doselio u Vojvodinu na "golu zemlju" i koji su tu započeli život ni iz čega.

Po dolasku, dok su se navikavali na vazduh i vodu koja im nije odgovarala, gradili prve kuće "nabijače", često ucjenjivani od lokalnih zelenaša, te učili da obrađuju ravnicu, solunci su odlučili da pustu poljanu, koju je lokalno stanovništvo zvalo Šari, preimenuju.

Dušan Vulić, predsjednik Udruženja potomaka i poštovalaca ratnih dobrovoljaca 1912-1918. "Kralj Petar Prvi", kaže za Srnu da su postojala dva prijedloga.

Solunci Ličani htjeli su da se selo zove Nikola Tesla, ali su prevagnuli Hercegovci, kojih je bilo više, pa je tako selo dobilo naziv.

- Šantić je počeo da se naseljava 1921. godine. Moja i još četiri porodice doselile su iz Mostara. Ostalo je bilo Trebinje, Nevesinje, Bileća... - navodi Vulić.

On ističe da potomci solunaca nose izraženu gorštačku crtu i da su veoma ponosni na svoje porijeklo.

- Moji roditelji su rođeni ovde. Mi smo, kako ja kažem, Srbi iz Hercegovine koji žive u Vojvodini - kaže Vulić.

On napominje da je selo mnogo postradalo za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su mještani deportovani u logore u Mađarskoj, a kuće naseljene Mađarima sa Karpata.

- Naše su pohvatali, ne samo u našem nego i u ostalim mestima dobrovoljačkim, i oterali u logore. Niko nije ubijen u tim logorima, ali je more dece i starih pomrlo zbog uslova života - ističe Vulić.

Nakon rata, narod se ponovo vratio na golu zemlju, jer je sve bilo poharano i opljačkano, a selo je iznova počelo da raste, mada je zbog svog istorijata u velikoj mjeri bilo u nemilosti tadašnjeg režima.

- Oni su, kada su se vratili, prikupili sredstva, kupili ciglu i hteli da grade crkvu. Nisu im dali da je prave i cigla je rasturena. Ali, prije dvadesetak godina crkva je podignuta. Struju smo dobili tek 1958. godine, ali udruženja dobrovoljaca su proglasili nacionalističkim - priča Vulić.

On ukazuje da je selo doživjelo svoj procvat za vrijeme rada kombinata, a da se sada ponovo bori sa problemima tranzicije i odlaskom mladih.

U Osnovnoj školi "Aleksa Šantić" sve je manje učenika, ali svi oni imaju jasnu svijest o svom porijeklu i značaju srpskog pjesnika čije ime nose njihovo mjesto i škola.

- Tako je i tako ostaje. Ostajemo ovde sa Šantićem u srcu - ističe Dušan Vulić.