Tokom Velikog, a zatim i Drugog svjetskog rata, milioni srpskih vojnika prkosili su izazovima – najviše onda kad bi se sve urotilo protiv njih. Divili su im se svjetski izvještači, priznanja odavali francuski generali. S vremena na vrijeme, među pričama koje ne trpe zaborav iskrsne i jedna u milion: kao onda kada je grupa artiljeraca usvojila jednog dječaka.

Pritisnut nevoljama, mališan nije imao kud. Niti su vojnici imali izbora osim da ga uzmu pod svoje. Okolnosti su udesile i da dječak naprečac osvoji njihovo divljenje. I ne samo vojnika, već i prekaljenih majora i vojvoda, ovdašnjih, a potom i savezničkih. Dozvolili su mu da nauči kako se puca iz topa – ionako je prije toga već doživio i shvatio šta znači rat. Zaštićen od strane srpskih vojnika, uspio je da sačuva goli život. Odužio im se tako što je postao jedan od njih.

Momčilo Gavrić, sin divizije

Mali Momčilo tek je završio prvi razred kad je Sarajevski atentat dolio ulje na vatru sukoba. Od osmoro djece Alimpija i Jelene Gavrić, on je bio najmlađi. Nije tada još znao šta znači „vojnik“, „puška“ ili „rat“.

Rodio se prvog majskog dana 1906, ali o ratu će naučiti već sa punih 8 godina. Tog avgusta 1914, u Trbušnicu nadomak Loznice upada austrijska vojska – „Vražja“, kako su zvali 42. pješačku diviziju. Uz obližnja mjesta na Drini, dječakovo seoce postaje poprište ofanzive. Kako bi porodicu što prije poveo iz sela, Alimpije šalje najmlađeg sina u stričevu kuću po zapregu.

Istog dana, od austrijske vojske stradali su mu otac, majka, baka i sedmoro braće i sestara. Od rođaka se vratio pred spaljenu kuću. Otac ga je spasao pukom slučajnošću, a od sada je za to morao da se pobrine sam.

Dosjetio se da pođe ka Gučevu, gdje je boravio Šesti artiljerijski puk Drinske divizije. Uputio joj je samo jednu molbu: da osveti stradalu porodicu. Ni major Stevan Tucović, komandant puka i rođeni brat Dimitrija Tucovića, nije ostao ravnodušan. Naređenje je izdato: o Momčilu će brinuti Divizija, a dječaku će biti dozvoljeno da svakog dana tri puta opali iz topa.

Tako su vojnici u svojim redovima dobili novog člana. „Sin divizije“, kako su ga zvali, našao je drugu porodicu. Ubrzo se u njoj izdvojio i poseban član – od Miloša Mišovića, vojnika sa Zlatibora, Momčilo se više nije odvajao.

Kako je kaplar Gavrić načinio presjedan u srpskoj istoriji rata

Iako tek dijete od jedva 9 godina, Momčilo se pokazao dostojnim vojničkih redova. Uniforma mu je bila velika, ali u nju je stala nezapamćena hrabrost. Pobjeđivao je epidemije koje su s početka 1915. redom kosile stanovništvo. Uz najboljeg drugara Miloša, povlačio se u posljednjim redovima vojske koja je štitila nepregledne kolone izbjeglih.

Momčilo je zvanično postao i kaplar Gavrić. U ratnu biografiju nanizao je Cersku i Kolubarsku bitku. Čak ni to za njega nisu bili najteži testovi – najveći će mu zadati zavejane planine Albanije.

Za Momčila je to bio i test solidarnosti, kakvu su njemu ukazali sada vjerni saborci. Povlačeći se preko Prokletija, njegov najbolji drugar Miloš umalo je, posustavši od iznemoglosti, ostao zavejan u snijegu. Nagovarao je mališana da nastavi bez njega. Momčilo se tada sklupčao, ne željeći ni korak dalje bez njega.

Ohrabren takvim gestom, Miloš je uz svoju malu pratnju prevalio albanske planine i stigao na Krf. Priznanje za hrabrost Momčilo je dobio godinu dana kasnije. No, najprije je major Tucović imao objasniti strogom vojvodi Mišiću otkud u rovovima na Kajmakčalanu iz topova puca jedanaestogodišnjak:

„Gospodine vojvodo, kaplaru Gavriću je neprijatelj ubio roditelje, 7 braće i sestara. S nama ratuje još od Cera, bio je na Kolubari, prešao Albaniju, disciplinovan je i ranjavan.“

Istog dana je u svim jedinicama vojske pročitana naredba vojvode Mišića – jedanaestogodišnji kaplar Gavrić unapređuje se u viši čin. Od desetina miliona srpskih vojnika, načinio je presjedan u istoriji rata postavši najmlađi podnarednik.

Ratne i životne škole najmlađeg srpskog vojnika

Ne odvajajući se od nove porodice, Momčilo u njenim redovima ostaje do kraja rata. No, uspio je naći vremena i za školu: po proboju Solunskog fronta, u slobodno vrijeme je, umjesto puške, uzimao olovku i učio da piše.

Do tad je već zadobio i poštovanje mnogo starijih boraca. Jedan od njih, cijenjeni doktor Arčibald Rajs, i sam se uz srpsku vojsku borio na Solunskom frontu. Bio je zatečen podnaredničkim činom na uniformi jedanaestogodišnjeg dječaka. A od dobrotvorke i plemkinje lejdi Lejle Pedžet, Momčilo je dobio nadimak „srpski vitez“.

Lejdi Pedžet je u Solun dovela sopstvena misija – da srpsku djecu nakon rata pošalje na školovanje u London. Tako je i dvanaestogodišnji Momčilo sjeo u klupu gimnazije „Henri Rajt“ – što biješe i posljednja naredba koju mu je izdao major Tucović.

Novi rat i nova iskušenja podnarednika Gavrića

Po završetku rata i škole, Momčilo se ponovo zatiče pred zgarištem porodične kuće. Nije htio da nastavi život na selu – uputio se u Beograd, završio zanat i obuku za vozača, oženio se i uposlio u fabrici hartije Vapa. Radio je dok mu 1928. godine nije uručen poziv na regrutaciju. Došavši u kasarnu u Slavonskoj Požegi, raportirao je oficirima Kraljevske vojske svoju zavidnu ratnu biografiju.

Niko od prisutnih nekadašnjih austrijskih oficira tome nije moga da vjeruje – da je mladić od 23 godine već proveo 4 godine u ratu, i još je nosilac Albanske spomenice. Od Momčila su zahtijevali da u pismenoj izjavi prizna da je izrekao laž. Pošto na ovo nije pristao, odsluženje vojnog roka započeo je iza rešetaka odležavši dva i po mjeseca. Do početka Drugog svjetskog rata, vraća se skromnom životu u prestonici.

Ponovo mobilisanog u vojsku Kraljevine, Momčila snalaze nova iskušenja. Najprije bježi od Nijemaca nakon što mu zarobljavaju puk. U fabrici hartije je u to vrijeme radio jedan Jevrejin, ali ga je neprijatelj poštedio jer mu je od koristi bila njegova struka. Momčilo mu je bio asistent do 1943. godine, kad ih Nijemci obojicu zatvaraju u logor na Banjici.

Srećom, mladi vojnik je imao protekciju tamošnjeg šefa policije. Iz logora je izašao nekoliko mjeseci kasnije. Međutim, po završetku rata i novih optužbi za saradnju s neprijateljem, streljanjem mu prijete i partizani. Ponovo ga je spasla sreća: prepoznao ga je pripadnik SKOJ-a kome je tokom okupacije prosljeđivao važne dokumente.

Da stvar bude gora, uskoro će ga aktuelne prilike podsjetiti na prethodni rat. Četrdesetih godina prošlog vijeka, država je, uz Josipa Broza na čelu, eegovala prijateljske odnose sa Albanijom. Ali, Momčilova sjećanja iz vremena pohoda na Prokletije bila su potpuno drugačija. Pamtio je otimanja od svojih saboraca i nije se ustezao da javno odbije podršku „bratskom narodu u Albaniji“.

Međutim, neustezanje će ga ponovo koštati slobode. OZNA ga osuđuje na godinu i po dana zatvora. O onome što je tamo vidio i doživio nikada nije želio da priča.

Vojnik čija je hrabrost zadivila svijet

Uprkos hrabrosti koju je pokazao kao vojnik i dječak, kaplaru Gavriću se svijet divio više nego rodna Srbija. Po proboju Solunskog fronta, na Krfu je podignuta zlatna ploča s njegovim imenom. Godine 1895, primio je i orden francuskog predsjednika.

Najmlađi vojnik u istoriji doživeo je i lijepe godine. Preminuo je u Beogradu 28. aprila 1993, nekoliko dana pred 87. rođendan. U zemlji koju je zadužio svojom dječačkom hrabrošću, njegovo ime danas nose tek dvije ulice: jedna u glavnom gradu i jedna u Loznici.