Mrak. Vrisak.

Gdje si mama?

Sjeti se.

Odvode nas.  Hodamo u koloni. Tebe pored mene više nema.

Ne sjećam se kojim redom su događaji išli.

Ne sjećam se kada sam te izgubila.

Ali vječno će mi u sjećanju ostati  jedna soba. Mračna.  Bez vazduha.  Puna djece.

Jedni kažu radni logor.

Drugi kažu logor smrti.

Ja to tada nisam baš razumjela. Možda nisam htjela,  možda sam i naslućivala šta znači. Ne sjećam se. Ali mi se često po glavi vrtilo pitanje „Šta je on to tako bitno proizvodio?“

Odgovor nisam našla. A i koga bih imala pitati?

Polumrtvu djecu koja blijedo i nijemo teturaju prostorijom kao živi kosturi?

Žene koje su nas pogledima sasjecale, mučile nas djecu, drale se na nas a ponekad i bacile neku koricu hljeba?

Ne.

Nisam mogla ni da pitam Savu  koje je,  noseći leševe, nijemo tekla ni sama ne znajući kuda.

Svi dani su se odvijali isto. Sjedenje u mračnoj prostoriji, poneki put i izlazak u šetnju. Do ograde.  I nazad.

U logoru Jasenovac, saznah da mu je tako ime, stekla sam i par prijatelja. Za života, kako si mi ti znala reći.

Sjećaš li se?

I oni su od svojih roditelja rastavljeni. Na silu.

Ali, mama, rijetko ko od njih zapravo zna da priča. Neki su suviše mali da bi znali, neke je muka natjerala, a neki nisu imali snage.

To mi samo više odmaže.

Mama, pričam ti sve ovo što nikome ne bih. Fali mi pravi prijatelj, pa onda tako često u sebi razmišljam.

Jesmo li mi krivi?

Načujem ponekad neke riječi.

Logor. Rat. Žrtve. Sava. Žene. Djeca. Jame. Jasenovac. Smrt.

Da si tu, vjerovatno bi mi rekla šta je to.

Da li su to  one surove igre za velike ,da bi pokazali koliko su mali, o kojima si mi govorila?

Sjećaš li se?

Broj djece iz sobe se postepeno smanjivao, ali zadnjih dana je naglo počeo da raste.

Ni ja ne znam koliko ću još izdržati.

Ova soba me guši. Pogled žena koje nas muče postaje sve gori. Nijemo gledanje mojih drugara me plaši.

Sve bih dala za još jednu nevinu igru u dvorištu. Za još jedan san pod budnim okom majke.

Nisi mi govorila da će sve ovako da bude.

Mama, gdje si?

Šta je značio onaj krvavi nož okrenut ka tebi? Onaj tvoj vrisak?

Svi ovde govore o nekoj smrti.

Je li to ovo?

Mrak.

Naša kuća. Sunčan dan. Ti.

To je samo putovanje, svi ćemo otići tamo.

Pitaš li se kako znam?

Vjerujem, majko. Vjerujem.. Tako znam.

Sjeti se.

Autor: Ivana Ilić