Kada bi mi se, a to se nažalost ne dešava često, neko javio s pitanjem ili prijedlogom da mu približim Kantovu filozofiju ili ukratko objasnim ili preporučim neko razumljivo djelo koje je on napisao ja bih mu iz topa preporučio da čita Šopenhauera- Zašto?

Kant je imao mnogo sljedbenika, čitave generacije intelektualaca i za njegovog života, i nedugo nakon njegove smrti i sredinom 20 vijeka nakon apsolutističke pauze koju su obilježili mislioci poput Hegela i Marksa javio se pravac neokantovstva koji je starom majstoru skrojio novo ruho dostojno savremenosti doba nakon drugog svijetskog rata.

To što hoću da kažem je da je poznavanje djela, lika i uticaja jednog tako rijetkog intelektualca privilegija, da bi čovjek koji nije upućen u istoriju filozofije razumio Kanta mora sa skromnošću da prihvati svoje ograničenosti, osuđen je na površno ili pogrešno razumjevanje osnovnih principa transcendentalnog idealizma.

Šopenhauer nam pomaže na suptilan i indirektan način da obuhvatimo pojmove koje je Kant definisao i najčešće koristio, njegovo korištenje jezika je prostije, skoro kao poezija i rijetko koga bi moglo da ostavi ravnodušnim, stimulisanjem strasti i volje svojih čitaoca ili slušaoca, Šopenhauer je neprekidno inspirisao njemu savremene naučnike na napredak i samopoboljšanje demonstrirajući im silu svoje kritičke analize i pesimizma.

Zasluga koju možemo pripisati Šopenhaueru je da je prvi napravio ozbiljnu sintezu tradicionalne racionalnosti zapada i tradicionalne duhovnosti istočnih naroda, postavivši temelje za proširenje kreativnosti i otvarajući nove teme i pravce razmišljanja.

Svojevremeno je Karl Jung izjavio da je društvo već duže vremena dužno da gradi spomenike Šopenhaueru, njegov uticaj danas je mnogo vidljiviji nego za vrijeme njegovog života, koji je proveo, uglavnom, u jako lošem duševnom raspoloženju.

Život je klatno koje oscilira između boli i dosade.

Bježeći od bolnih situacija obezbjeđujemo sebi komfor koji postaje dosada, dosadivši se komforom preuzimamo rizike koji nas prije ili kasnije vrate u bolnu situaciju, Šopenhauer nam je ostavio nekoliko uputstava za izlaz iz ovog začaranog kruga, međutim pošto kroz svoj život nije uspio da za sebe obezbjedi ijedno od tih riješenja, za sada neću ni pominjati njegove prijedloge jer ako sam nije za sebe uspio da obezbjedi neko stanje nirvane ili duševnog mira ili koji god je termin koristio onda, po mom mišljenju, nema ni pravo da druge ljude osuđuje ili savjetuje.

Neko vrijeme nakon objavljivanja svog najznačajnijeg djela „Svijet kao volja i predstava“ Šopenhauer je, radeći na univerzitetu u Berlinu, zakazivao svoja predavanja u isto vrijeme sa Hegelom kako bi studenti mogli da slušaju tog „nespretnog šarlatana“ ili njega- studenti su većinom slušali Hegela iz više razloga, a na njegovim časovima nije bilo dovoljno studenata, što ga je još dalje isfrustralo ali je njegov pravac razmišljanja oživljen nekoliko decenija poslije u njegovim sljedbenicima- Fridrihu Ničeu i Sorenu Kjerkegoru.

Čovjek može da radi šta želi, ali ne može da želi šta želi.

Ono kao želja, kao volja za životom, ona čudna prikrivena snaga iza svakog našeg motiva je, po Šopenhaueru van naše kontrole, ukoliko djelujemo u skladu sa sopstvenim željama ili protiv njih mi smo ipak sebični jer ta čista volja iz naše podsvijesti nema druge mogućnosti nego da se neprekidno ostvaruje kroz naše postupke ma kakvi oni bili.

Kada bi ikoga ispitivali počev s pitanjem „Zašto želiš to što želiš“ i ponavljali to pitanje bez obzira na odgovor koji čujete prije ili kasnije došli bi do trijumfalnog odustajanja i konačnog priznanja „Ne znam, eto, samo želim.“ Jer u tome i jeste modernija, psihologizovana formulacija Sokratovog „Znam da ništa ne znam“, nama ne trebaju sve želje da se ostvare jer bi to dovelo do prekomjerne dosade, pravi izazov života leži u tome da ostanemo dovoljno prazni i ispunjeni po pitanju naših želja kako bi iz dana u dan mogli da napredujemo na korist sebe a i drugih ljudi oko nas.

Velike tragedije, lične ili opšte, istorije ili današnjosti, trebamo da prihvatimo takvim kakve jesu ali to nije dovoljno- trebamo da naučimo iz njih i da ih nadvladamo! Trebamo da nađemo način i pojedinačno i kolektivno da prevaziđemo bol, strah i žaljenje i od toga postanemo ne jači i odsutniji nego ispunjeniji ljubavlju i otvoreniji za iskrene susrete i pažnju i razumijevanje od okolnog svijeta, svako ima svoje bolne dane, svoje trenutke u centru pažnje, uspone i padove, i svako zaslužuje bar jedan dan godišnje da pomisli na Šopenhauera i u sebi pomisli- ovo je neko ko mi je pomogao da bolje živim sa sobom, a mnogi to nikada neće ni znati.

Autor: Marko Subotić