DUŽE VRIJEME NISAM PISAO KOLUMNE, NEKAKO U PAR RIJEČI, ILI  U PAR REČENICA POŠALjEM PORUKE NA MOM FEJSBUK PROFILU I TAČKA.

SAD IMAM PROBLEM ?

Nije da nisam imao o čemu pisati, naprotiv, jednostavno mi se nije dalo, sad imam problem, akumuliralo se mnogo toga, ipak, dva slučaja su dobila prednost nad bilo kojom drugom pričom.

Naime, dvoumio sam se da li da pišem samo kolumnu o čovjeku, samo  o (ne)čovjeku, ili da napišem nešto o čovjeku i (ne)čovjeku???

Znači, moj povratak u pisanu  riječ su obilježila dva smrtna slučaja.

Prvi slučaj, za mene prepun tuge i ljubavi prema čovjeku u pravom smislu riječi, to je odlazak lingviste sa najljepšim izgovorom i najboljim porukama mladim ljudima, legende već za života, omiljenog tvorca najgledanije emisije u istoriji RTRS,  čuvara našeg indentiteta, velikana i jednog od putokaza srpskom rodu, nenadmašnog profesora Milorada Telebaka.

Drugi slučaj je smrt  Jovana Divjaka, (ne) čovjeka koji je za lažnu slavu prodao svoju oficirsku čast, (ne)čovjeka koji je izdao državu kojoj se zakleo na vjernost, (ne) čovjeka koji je izdao svoj narod i osramotio svoje srpske grobove, (ne)čovjeka koji je po svaku cijenu  tražio svoje mjesto u istoriji, makar to bilo i najgnusnijom izdajom, (ne) čovjeka koji je (po)služio ratnim ciljevima islamskih fundamentalista i ostvarenju Alijine Islamske deklaracije, (ne) čovjeka za koga nikad niko ne bi čuo, osim da je recimo u novinama objavljena kratka vijest kako je tamo neki oficir  opljačkao vojni magacin.

DIVJAKOVIM ILI MILORADOVIM PUTEM?

Nisu ove smrti pomenutih za mene samo činjenica, nego putokaz, naime, devedesetih godina kao roditelj, sportista, humanista i već poznati borac za životnu sredinu, bio sam kao i svako dobronamjeran za normalnu BiH.

Činjenice su bile neumoljive, Jugoslavija se raspala, dogovor unutar BiH je morao biti postignut, nije se moglo drugačije nego da se prihvati tzv. Kutiljerov plan, odnosno, da se BiH malo drugačije uredi - kantonalno, da tri konstitutivna naroda time dobiju garancije na ostvarenje svojih prava, što bi svakako rezultiralo suverenom i međunarodno priznatom BiH, sve uz saglasnost tri naroda koji su BiH kao federalnu Republiku u  Jugoslaviji činili.

Da se to ispoštovalo ne bi bilo rata, ne bi bilo današnje dejtonske BiH, u Sarajevu bi ostali živjeti Čola, Kemo, Džinović, Kusta, Brega, Nele, Đura i ostali vrhunski umjetnici svih vjera.

To nisu samo neoborive činjenice, to je bila stvarna želja ogromne većine srpskog, kao i želja velike većine normalnog muslimanskog i hrvatskog naroda, da ne govorim o tzv. ostalim.

Nažalost, to ne bi po volji muslimanskih i hrvatskih predstavnika u vlasti, ne bi volja onih koji su o sudbini ta dva naroda odlučivali tada i koji odlučuju danas, znači, mirna Bosna tada ne bi po volji fundamentalistima, bolesnicima oko Tuđmana, kao i njihovim mentorima.

Odbiše prihvaćen istorijski dogovor tri naroda, prvo fundamentalisti, a onda i ostrašćene budale koje su predstavljale hrvatski narod u BiH, pa umjesto kantonalne i mirne Bosne, izazvaše totalno bespotrebni građanski rat.

Izazvaše rat u kome iskreno govoreći nije bilo nevinih na svim stranama,  izazvaše krvavi sukob tri naroda u kome strada skoro 100.000 ljudi,  sve da bi ti manijaci i sluge tuđih interesa na kraju dobili dejtonsku BiH, odnosno, mnogo manje nego su dobijali Kutiljerovim planom i mirnom, međunarodno priznatom BiH, državom koja bi postojala uz apsolutnu saglasnost svih naroda i svih njenih građana.

Znači, ko je izgubio, ko dobio tim ratom, neka se zapita nekadašnji muslimanski narod i danas „bošnjačko cvijeće“- Hrvati u Federaciji.

Nevažno, za ovu priču meni je važno današnje ponašanje i razmišljanje srpskog naroda, srpske inteligencije, pa na kraju krajeva i srpske politike.

Zato ja danas hoću da uporedim smrt čovjeka i nečovjeka, sve kao putokaz narodu kome pripadam, a ujedno da pošaljem iskrenu i dobronamjernu poruku drugim narodima u dejtonskoj BiH.

Poštovani Srbi, Bošnjaci i Hrvati:

- Srbi nisu htjeli rat, na njega su natjerani, danas je BiH složena državna zajednica sastavljena od MH Federacije (na osnovu Vašingotnskog sporazuma iz 1994. godine, odrazom volje državotvornog muslimanskog i hrvatskog naroda) i Republike Srpske (odrazom volje državotvornog srpskog naroda), te kao takva je međunarodno priznata pod imenom Bosna i Hercegovina

-Nemojte poštovani Srbi nasjedati na priču o građanskoj BiH, nemojte tražiti u srpskom rodu nove Divjake i očekivati da ćete srećno živjeti u građanskoj BiH, niti vi poštovani Hrvati i Bošnjaci možete promijeniti tok istorije koji su skrojili vaši izabrani predstavnici

- Danas poštovane komšije u dejtonskoj BiH srpski narod svoj put zna, on je put poštovanja drugih, put poštovanja dejtonske BiH i poštovanja najvećih vrijednosti koje je donio savremeni svijet, ali je to takođe put očuvanja suverenosti srpskog naroda i srpskog indentiteta, put odgoja zdrave, humane i sportske nacije, put odgoja  srpske mladosti koja iskreno poštuje druge i drugačije, ali i put srpske mladosti koja  zna svoju istoriju, baštini svoju tradiciju i ljubomorno čuva svoj indentitet, sve idući u korak sa novim vremenom

DRUGIM RIJEČIMA, SRPSKI NAROD NIKAD NEĆE I NIKAD NE SMIJE IĆI PUTEM (NE)ČOVJEKA, NAPROTIV, NAŠ PUT JE OSTAO PUT ČOVJEKA.

Autor: Nikola Lazarević

*Napomena: Stav autora teksta ne odražava stav redakcije portala Katera.