Srpski patrijarh Pavle preminuo je prije 10 godina, a u manastiru Rakovica u Beogradu, gdje je sahranjen, i u Kućancima, selu u Slavoniji, u kojem je rođen, služene su juče liturgije.

Ljudi su tokom cijelog dana dolazili da odaju počast patrijarhu Pavlu, koji je prema mišljenju većine njih bio “živi svetac”. Neki su došli prvi put, baš zato što je juče bila desetogodišnjica njegove smrti, dok neki dolaze kad god imaju priliku, nevezano za datum.

– Vjernik sam, rođena sam u Kruševcu, a u samoj Lazarici sam odrasla, molila se i bila u vjeri jer mi je deka bio sveštenik, a sada imam tu sreću da mi je sin sveštenik. Ovdje dolazimo redovno od patrijarhove sahrane, na svaku godišnjicu. Imala sam priliku da me patrijarh Pavle blagoslovi, slušala sam ga i vidjela u više navrata u Crkvi svetog Marka. Presrećna sam što sam živjela u njegovo doba, jer što se nas Srba pravoslavaca tiče, mislim da je on naš anđeo čuvar sa neba. Vjerujem da će biti svetac jer on za nas i jeste svetac. Uvijek plačem kad se sjetim da ga više nema, posebno kada dođem ovdje, a u isto vrijeme sam i srećna što ga imamo. Jer mi njega imamo – priča Mirjana koju jue Blic zatekao kod groba patrijarha Pavla.

Neki su zbog želje da odaju počast patrijarhu došli i iz drugih gradova, širom Srbije.

– Dolazim iz Jagodine i često posjećujem ovaj manastir. Velika čuda se dešavaju na grobu patrijarha Pavla. Sjećam se kada sam prišla grobu prvi put da sam osjetila neobičnu silu, snagu i okrepljenje. A baš takvim je životom on i živio, pa sam iz tog razloga to i osjetila – rekla je jedna sredovječna žena, uz molbu da joj se ne pominje ime.

Na grob najvoljenijeg srpskog patrijarha u manastir u Rakovici često dolazi i Svetlana.

– Često dolazim ovdje, ali sam sad posebno željela da dođem jer je desetogodišnjica patrijarhove smrti. Ne dolazim da tražim pomoć, nego zato što to želim i uvijek kada dođem osjetim neko blagostanje u sebi, mir i spokoj. Jednom prilikom sam sanjala patrijarha sa krilima i bilo mi je drago što sam ga sanjala, pa sam odlučila da dođem ovdej u manastir. Tada sam sam prvi put i bila ovdje. Donijela sam cvijeće, ali su mi rekli da ne ostavljam ništa na grob – ispričala je Svetlana.

Bojana je sa ushićenjem podijelila zbog čega je za nju dolazak u manastir predstavljao poseban događaj.

– Nisam prvi put ovdje. Živim blizu i dolazim često, nevezano za godišnjicu. Postala sam majka prije tri nedjelje tako da je sada to neka potpuno nova dimenzija u odnosu na prije i ne može da se opiše riječima. Ovo mi je i prvi dolazak sa bebom, pa i zbog toga za mene ima posebno značenje – rekla je Bojana.

Mnogi su došli da se pomole za zdravlje svojih bližnjih.

– Iskren da budem, ne dolazim svake godine, ali sam bio nekoliko puta. Došao sam sada jer je 10 godina od patrijarhove smrti, da se pomolim za zdravlje i napredak. Živi svetac je bio – rekao je Aleksandar.

Predrag odskora živi u Beogradu i takođe često dolazi u manastir Rakovica.

– Ove godine sam se doselio u Beograd, tako da ranije nisam toliko često dolazio, ali otkad sam ovdje, dolazim često. Dolazim zbog toga što je patrijarh primjer ljudskosti, čovjek je bio skroman. Vjernik sam i ovdje se lijepo osjećam kad dođem, ne dolazim bilo šta da tražim jer vjera nije spisak želja. “Budimo ljudi, a ne neljudi”, kao što je patrijarh rekao, toliko je jednostavno – kazao je Predrag.

Aleksa i Kaj su došli iz drugačijih razloga od većine ljudi.

– Došao sam da dovedem svog prijatelja iz Slovenije da obiđe grob patrijarha Pavla, da vidi kako izgleda srpsko pravoslavlje u poređenju sa slovenačkim katolicizmom. Iako smo obojica ateisti, jako je zanimljivo uvidjeti tu razliku u kulturi između dva naroda, obogaćuju se obje osobe kada se to vidi – rekao je Aleksa.

Kaju se mnogo dopao sam manastir i drago mu je što je posjetio ovo mjesto, sasvim slučajno, baš na desetogodišnjicu patrijarhove smrti.

– Svidjelo mi se, bio sam u pravoslavnim crkvama u drugim zemljama, ali ovdje sam vidio najviše ikona na zidovima. Fascinantno je i zahvalan sam svom prijatelju što me je doveo ovdje – rekao je Kaj.