Najprije je poginuo Srđan (26), potporučnik, na Kosovu i Metohiji. Bio je u vozilu sa još tri vojnika kada su naišli na minu kod Srbice. Srđan je zbog teških povreda preminuo 4. aprila 1999. godine.
Tuga za braćom bila je tolika da Goran, treći, najstariji brat, nije izdržao. Srce mu je prepuklo od tuge. Preminuo je u snu, 13. maja 2000. godine, a imao je samo 28 godina. Bio je vjeren i pred ženidbom.
Sahranjen je u grobnici pored braće.
Kad su Milići sahranili svog drugog sina, otac Dragoljub stavio se na raspolaganje Vojsci Jugoslavije i borio se na Košarama. U spomen svojoj djeci, po završetku rata napisao je knjige „Moji sinovi“ i „Sokolovi slomljenih krila“. Iako zdrav i fizički aktivan, preminuo je iznenada 2011. godine u 61. godini.
Nada kaže da je i njega sustigla neizreciva tuga.
Nada Milić je u Kraljevu, u svojoj kući, napravila spomen-sobu u znak sjjećanja na svoje sinove i muža, junake. Nada kaže da je u životu odražava samo potreba da ljudima prenese podvig i žrtvu svoje porodicu za državu Srbiju i za naš miran i lagodan današnji život.
Nado, junaci neće biti zaboravljeni.
Vječna slava porodici Milić!