Kada bi naš najmlađi ujak dolazio na slavu, s njim bi u kuću ulazila vedrina, smijeh i sreća. Mi djeca smo ga baš iskreno voljeli. Djeca uvijek prepoznaju pozitivne likove, nekim svojim dječijim, neiskvarenim, bezgrešnim čulima. Kad se neko od nas  nešto naduri ili  zainati, kaže nam: 

„Isti si Đuro P.“ 

Već nas oraspoloži i mi, dječica, oko njega se vrtimo da nam kaže kakav je bio taj Đuro. Djeca se začas nadure, rasplaču, a kroz pet minuta, opet, iskreno srećno smiju od srca. 

„Taj Đuro P. je bio težak, tabijatli  čovjek, kao i ti“.  Dugo sam u zrelijim godinama, raspravljao s jednim  profesorom Hercegovcem, (oni najbolje upotebljavaju naš jezik) oko tog tabijatli čovjeka. Kod nas na Romaniji kažu da je to težak, nezgodan čovjek, dok u Hercegovini smatraju da je, ustvari,  naravna  osoba (tabijat-narav), ali izuzetno precizna i pedantna. Sad mislim da su ti, precizni, pedantni ljudi, ustvari, teški i naporni, nama koji smo malo aljkaviji u bilo kojem poslu. Postoji i bolest perfekcionizam...Teško njima. Teško je i s njima. 

„Pošli mi djeca u školu“, priča naš zanimljivi, šaljivi  ujak, “a Đuro P. kosi. Mi kažemo svi zajedno, đački: „Dobar dan!“ On kosi, ne gleda u nas, nego, preko zuba, namrgođeno odgovara:  „Ne kaže se Dobar dan, nego PomozBog...“ Mi sutradan uljudno, produhovljeno: „PomozBog, đede Đuro?", a on još mrzovljniji: „Marš, đeco! Vi to mene zajebavati...“  E, onda mi treći dan nazabadamo tanke žice po njegovoj nepokošenoj travi.“ Objašnjava veseli ujak tabijat tog mrzovoljnog Đura P. 

„A, što mu stavljate žicu po  livadi?“ pitamo naivno, radoznalo. 

„Pa, da istupi kosu, da se muči kad kosi... Kad je naopak.“

Negdje u trećem ili četvrtom osnovne sam upoznao Đura P. Roditelji kupili sunčanu, veliku livadu, pa trpamo plašće, a nekakav đed tu u blizini, polako kosi ljutu repačku zeku usred  ljetne žege. Majka sačekala da starac počne kovati kosu u hladovini, pod starom divljom kruškom , pa mu odnijela  hladnog kiselog mlijeka u plavoj ćasi. „Sevap je. Vrućina je, a on je star čovjek.“ 

Đuro kuje svoj skosak lagano, starački, podlakćen lijevom rukom, dok desnim koljenom podupire kosište sa dva čvornovata babka. Ta desna noga je ustvari drvena, utrpana u poduže grlo singave vunene čarape, koje su žene plele samo od crnih ovaca. Na nogama opanci od ovčije opute, a na povelikoj glavi, sa bijelim brkovima, djelimično požutjelim od  duvana, bivša šubara, bez boje i bez oblika. Bijeli pređini košuljak, sa širokim rukavima i izlizane preširoke šarvale od valjane vune, zaustavili su folklornu sliku naših starih Romanijaca od unazad stitinjak godina. Samo su Đuro i jedan đed sa Četora, (koji je živio blizu sto godina i dugo pod starost, pješice išao u Čajniče o Maloj Gospi,)  nosili takvu odjeću, a zimi glavu umotavali dugačkim crvenim krmezom. Taj turski krmez (dugački šal) i crne ženske dimije, sa starih crno-bijelih fotografija, govorili su više od bilo kojih istorijskih zapisa, koliko je teško bilo sačuvati svoju vjeru pod vjekovnom osmanskom vlašću. 

Ništa ljepše i bolje, uz koševinu ne može dušu i tijelo razgaliti, kao domaće kiselo mlijeko i to ono domaće, kada na njemu može stajati kašika.  Đuro jede i priča, preko zalogaja s mojom majkom, koja je voljela da priča o starim običajima i nekadašnjim ljudima. U jednom momentu upade mu poveći skakavac u plavu ćasu  s mlijekom.

„Slušaj, mali,“ obraća se meni čovjek iz prošlog vijeka, „Ne možeš biti dobar kosac, ako ne pojedeš skakavca. Savi noge, valja putovati!“ ...I proguta skakavca na moje zaprepašćenje i divljenje. Kad je završio sa osvježavajućim  mlijekom, bez zahvaljivanja, starački ustade iz hladovine i odšepa, dok mu je jednoliko  lupkala belegija u drvenom vodijeru. Vidjelo se da je ipak ta drvena noga, koliko je god skrivana, bila nesimetrično usmjerena unutra, ali mu je, baš tako, očito to pomagalo da bolje održava ravnotežu. 

Nekad, kad naš klub izgubi i u košarci i u fudbalu, kad te muž ili šef iznervira, kad ujutro ustanemo na lijevu nogu, naiđe takav dan da nam sve smeta.

Zašto je Divac potpisao Kosovu prijem u Olimpijski komitet i otišao u Ameriku? Kako to da naša djeca u Njemačkoj znaju igrati našu „šumadiju“ i „moravac“, a ne znaju pričati međusobno srpski? Zašto našu liturgiju u Americi služe na engleskom? Zašto mi svoju rođenu djecu mazimo i vaspitavamo da budu izrazito sebični ljudi? Zašto smo mi jedini narod koji ima dva pisma? Zašto su u pojedinih naših sveštenih lica važniji objekti od duše njenog naroda? Zašto je svaka naša vlast bahata, a opozija mlitava i umorna? Pa zar moraju sva naša šumarska državna preduzeća biti teški gubitaši? Pa zar nam Bog nije dao tu šumu i zar je nije sto puta jeftinije eksploatisati, nego arapsku naftu?  Kako to da narod ne vidi da pola piju, pola šarcu daju?  Kako to da, nakon tolikih strašnih istorijskih izdaja i prevjera u srpskom narodu, opet svakodnevno niču papci, prelivode, dupeuvlakači, jajare, beskičmenjaci, preletači, kameleoni, poltroni... Zašto fudbaleri, ne znaju da centriraju, a uvijek smatraju da je aut za njih? Zašto nam u prvom redu sjede, još uvijek, oni isti olinjali komunisti? Zašto je neko opet preko oglasa za smrtovnice, prelijepio „izdajem namješten stan“?

Sve, baš sve nam smeta. Tada  smo isti, kontraši,  kao naš stari tabijatli Đuro P. Zašto nam je najvažnije zdravlje Brege, koji je pao s trešnje i Seke jer se ponovo zdebljala? Šta Karleuša misli o Jasenovcu? Šta će nam pametno reći Severinin treći svekar? Koliko cipela ima Gordana Šaulić? Zašto vanbračni sin nije bio na sahrani? Kako to da sve praštamo omiljenom („sirotom“) glumcu koji je ubio dvojicu i trećeg ranio? Zašto feministikinje unaprijed osuđuju  svakog muškog šovinistu i silovatelja, osim našeg glumca ljubimca, koji to sigurno nije? Zašto pućimo i prćimo usne i druge slične najosjetljivije dijelove tijela? Zašto nam  je baš kraljica Arkanovica-Ceca?  Zašto gutamo proteine i stereoide i debljamo volovske vratove, kad je Đoković, najomiljeniji srpski, sportski lik?  Zašto  pravimo velike kuće, a male porodice? Zar nije svaka majka  koja je rodila troje dječice i Kraljica i Carica i Hrabrost?

Ma, šta da ti kažem, isti smo vuneno-drveni Đuro P.  Ne znam kako ti? Ustaneš li i ti nekad nakrivo nasađen? 

Sreća pa često sviću lijepa nova jutra, s puno slobodnih raspjevanih ptica, pa još kad se zaigraju lastavice oko naših krovova, kad graciozne crno-bijele svrake najave svima da prave novo gnijezdo u vrhu one stare divljakuše, ispod koje je pokojni Đuro, odmarao kujući svoju tupu kosu. 

I opet si običan prizemljen, potpuno zadovoljan čovjek. Isto kao što je nekad, optimistički pjevala ona neimenovana cura: „Imam noge, imam si.. , udaću se, ...baš me briga“. Sudbinski, po tabijatu, onakvom ili ovakvom,  naopaki  Đuro je, noseći svoju neku veliku nevolju, baš dugo poživio, a, opet,  naš uvijek vedri, omiljeni ujak, koji nas je naučio kako se vozi biciklo, kako se broji do deset na njemačkom i  uvijek njegovao samo osmijeh i veselje, ipak je,     nažalost, nezasluženo, baš tužno i prerano skončao... 

Naše bake su govorile da, kad djeca danom previše skaču, zaigraju se, ili zacenu se od smjeha,  onda sigurno po noći plaču...Jutarnju vedrinu, nebo, nekad, iznenada popodne, okrene na nevrijeme, ali i nema nekog pravila. Poslije kiše je, često , bistrija duša! 

Autor: Slobo Kovačević