Nataša Lalović iz Pala, doktorand Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, trenutno se nalazi u Moskvi, gdje dovršava svoj istraživački rad i pripremu doktorske teze, koju će braniti u julu, po povratku u Pale.

Nataša u razgovoru za portal Katera kaže da je iz više razloga željela da svoj istraživački rad provede u Rusiji, kako bi mogla lijepo da je doživi i usavrši ruski jezik.

- Prirodno je da o ruskoj književnosti čitam u Rusiji, pogodno je da razne naslove tražim u jednoj od najvećih biblioteka u svijetu, lijepo je da doživim Moskvu, a posebno korisno je da usavršavam jezik u ruskoj govornoj sredini – kaže Lalovićeva i dodaje da nije željela da bude rusista koji se ustručava da govori i piše na ruskom jeziku.

Natašin boravak i istraživački rad u Moskvi se završava u julu, a prethodnu godinu dana provela je na Državnom institutu za ruski jezik „A.S. Puškin“, kao stipendista Ruske Federacije.

- Ovdje je studiranje zamišljeno malo drugačije od onog na koje sam ja navikla. Studentu se skoro pa ne dopušta da bude pasivan, da samo sluša predavanja i polaže ispite. Posebna pažnja se posvećuje strancima i svi se trude animirati nas da dočaramo svoju kulturu. Tako smo i mi pokazivali kako izgleda slava, pjevali smo, igrali, recitovali i kuvali – kaže Lalovićeva.

Prema njenim riječima, Državni institut za ruski jezik učestvuje u raznim projektima, a profesori pažljivo posmatraju studente i trude se pomoći im da pronađu svoje talente.

- Nikad ne bih rekla da sam talentovana za glumu, ali mi je profesorica preporučila da odem na razgovor u pozorište. U tom trenutku ne smislih dobar izgovor da ne odem, pa samo odobravajuće klimnuh glavom. Ulogu sam odmah dobila – ističe Lalovićeva.

Ona dodaje da se režiser pozorišta dosjetio da provede eksperiment i glavne uloge u Šekspirovoj drami „Romeo i Julija“ dodijeli strancima, koji su tekst govorili na svom maternjem jeziku. 

- Bilo je to veliko iskustvo za mene. Prvi put sam bila na pozorišnim daskama, a od mene se očekivalo da gledaocu pokažem da nad našim jezicima postoji nadjezik, a to je jezik emocija. I najveći kompliment mi je bio kada me je poslije predstave sačekala iskusna ruska glumica, da mi kaže da me je sve razumjela – kaže Nataša.

Nataša ističe da joj je režiser, zadovoljan njenim debijem u pozorištu, predložio ulogu u drugoj predstavi, ali je ta predstava zbog trenutne pandemije virusa korona odložena do daljnjeg.

Kaže da je, kada je u pitanju odnos ruskog naroda prema srpskom, teško dati jednoličnu sliku, ali uglavnom gaje bratski odnos prema Srbima, Srbiji i Republici Srpskoj, te su česti gosti restorana sa balkanskom hranom.

- Nerijetko mi pri upoznavanju požele dobar dan i progovore još nešto na tečnom srpskom. Rusi posjećuju naše restorane i oduševljeni su srpskom kuhinjom. Kad sam prvi put bila u restoranu balkanske kuhinje, za mene je bilo veliko iznenađenje što Rus na harmonici svira i pjeva naše najljepše narodne pjesme – kaže Lalovićeva.

Iako se kraj jednogodišnjem istraživačkom radu u Moskvi bliži, Nataša kaže da se osjeća kao da u Moskvi živi nekoliko godina.

- Za ovaj kratak period sam naučila mnogo o Rusiji, ruskom jeziku, kulturi i narodu, te o životu u velikom gradu. Učestvovala sam u TV emisiji, nastupala u Kremlju sa našim folklornim ansamblom, igrala u Moskovskom omladinskom pozorištu i još mnogo toga je stalo u vrijeme provedeno na fakultetu, čitaonici i mimo njih – kaže Nataša.

Kaže da je „ludo“ u današnje vrijeme kovati planove za dalju budućnost, ali zna da je njenoj mladalačkoj, nezasitoj duši potreban ovaj uzbudljiv život pod moskovskim nebom.

Poslije školovanja uvijek dolazi red na prvo zaposlenje, a Nataša kaže da su mnoge njene kolege sa fakulteta uspjele pronaći posao, dok ona još uvijek nije.

- Nisam radila ni na fakultetu, ni u školi, niti u nekoj  drugoj  državnoj ustanovi. No, nisam stajala u mjestu, predavala sam ruski jezik, trudila se da doprinesem njegovoj popularizaciji, da prenesem znanje drugima, steknem iskustvo, a usput sam se usavršavala na akademskom planu i nisam bila nezadovoljna – ističe Lalovićeva.

Prema njenim riječima, taj cilj zaposlenja, koji je kod nas ukorijenjen, zamijenila je nekim drugim ciljevima, a o planovima za budućnost kaže:

- Precizne planove nisam nikad imala, da jesam, pripremila bih se za fakultet, naučila bih osnove ruskog jezika, ali nisam. Zadesila sam se na prvoj godini fakulteta među kolegama koji su već godinama učili ruski. Bila sam najgora, ali naravno, ne zadugo – dodaje Nataša.

Kaže da je to sjećanje na uspon od najgoreg do najboljeg studenta motiviše i danas, a zbog nemanja plana, sve je bilo mnogo teže, ali i živahno, uzbudljivo i nepredvidivo.  

Novinar: Miljan Rašević