"Ovaj narod se nikada nije pomirio sa činjenicom da je Crna Gora, nakon što nas je alijansa zavila u crno, ušla u NATO. U našem gradu ubili su šest nedužnih civila. Ubili su troje nevine djece. Zapravo, ubili su cijelo naše mjesto. Poslije bombardovanja nije se oporavilo i nikada neće. Ali mi pamtimo. Tražimo pravdu za žrtve i za Murino."

Ovo za Sputnjik kaže Milan, otac Slavka Mirkovića koji je ranjen u glavu tokom bombardovanja mosta na Linu u Murinu 30. aprila 1999. godine.

- Moj sin je ranjen u prodavnici pored mosta. Imao je tada 19 godina, bio je tu i njegov drug Darko i dvije djevojčice koje su poginule, Julija Brudar i Olivera Maksimović, imale su 10 i 13 godina. Poginuo je i čovjek koji je čekao djecu ispred. Njega je granata direktno pogodila, amputirala mu sve udove. Pronašli su razbacane njegove noge, nokte, kosu. Bilo je jezivo - priča Mirković.

Poginuo je i Miroslav Knežević (13) i još dvoje starijih civila, a osmoro ljudi je ranjeno. Među njima i Milanov sin.

- Spasio ih je Bog. Ništa drugo. Prodavnica je bila sva u staklu, Slavko je stajao za pultom okrenut ka prozoru, grudima prema bombi. Samo ga je jedan geler pogodio. Bio je veličine filtera od cigarete, zabio mu se u glavu.

U trenutku napada Milan je bio tri kilometra od mjesta zločina. Na avione gotovo da nije obraćao pažnju. U blizini je granica, Murino im je bilo koridor za odlazak u sejanje smrti po Kosovu i Metohiji.

Olivera Maksimović, Julija Brudar i Miroslav Knežević. Foto: Sputnjiku ustupio Milan Mirković

Bio siguran da mu je sin mrtav

Kad je stigao u centar, nije išao do prodavnice, stao je, vidio da od nje ništa nije ostalo. Bio je siguran da mu je sin mrtav. A onda je ugledao čovjeka kako leži uz put i maše mu. Krenuo je prema njemu.

- Odjeknula je još jedna bomba. Eksplodiralo je na sedamdeset metara od mene. Dobro sam prošao što nisam krenuo put prodavnice, inače bih i ja bio ranjen ili mrtav. Bombe su bile teške 390 kilograma. Znam, jedna nije eksplodirala, pa su je kasnije pirotehničari izvadili, izmjerili, a zatim uništili. Bila se zavukla ispod prodavnice.

Sina je našao uzvodno uz Lim, malo dalje od mjesta eksplozije. On i jedna radnica iz obližnje fabrike koja je bila u prodavnici tu su se krili.

- Ona je bila teško povrijeđena. On i drug su je izvukli i sklonili, otišli su da se sakriju ispod jedne šljive. A onda, još jedna bomba je pala, na pet metara od njih. Zatrpala ih je zemljom. Tu su još jednu traumu preživjeli.

Od šoka nije osjetio da je ranjen u glavu

Sagovornik "Sputnjika" je povrijeđenu Svetlanu Zečević ubacio u automobil. Sina je ostavio kod kuće, nisu ni vidjeli da je ranjen. On nije osjećao da mu se dio bombe zario u glavu. Bio je u stanju šoka, bio je potpuno crn.

- Izgledao je kao rudar koji je izašao iz rudnika, nismo mogli da vidimo da je povrijeđen.

Mirković dodaje da je do kraja NATO agresije, pa i kasnije, vodio sina svuda sa sobom, nije smio da ga ostavi samog, preživio je stravičan šok. Strah je bio veliki, bio je još dijete.

- Preživio je tešku traumu. Bogu hvala, sad je dobro, ima tri ćerke. Trenutno je u Beogradu, tamo živi i radi. Ovdje nisu mogli da nađu posao ni on, ni drugi sin, jer moje političko opredjeljenje nije odgovaralo vlastima tadašnje Crne Gore.

Foto: Sputnjiku ustupio Milan Mirković

NATO je ubio cio grad

Sa vlastima Crne Gore Milan se posebno bori od bombardovanja. On je predsjednik "Udruženja NATO žrtava 1999.", koje predstavlja porodice poginulih i povrijeđenih u najsmrtonosnijem napadu na Crnu Goru tokom napada na SR Jugoslaviju.

Tužili su državu koja ih nije upozorila na vazdušni napad. Sirene se nisu oglasile, niko se nije sklonio. A nisu ni mogli, jer su imali zakonsku radnu obavezu. Morali su na posao, morale su da rade i škole.

- Murino je tada imalo oko 360 stanovnika, poginulo je šestoro, to je za malo mjesto katastrofa. U odnosu na broj stanovnika, nema mjesta u tadašnjoj Jugoslaviji koje je više stradalo. Iako su druga više razorena, ovakav odnos broja stanovnika i poginulih nema ni jedno. Murino je tada ubijeno, ubijena je njegova mladost i budućnost. Govorilo se da su nas gađali jer su tu vojni objekti, to je čista laž, prva kasarna je na 12 kilometara.

Majčinske suze američke diplomatije

Ni 25 godina od smrtne presude Murinu porodice žrtava nisu dobile odštetu. Jedna jeste, ali je kasnijom odlukom suda morala da vrati novac. Pojedini slučajevi žrtava proglašeni su zastarjelim. Povrijeđeni nemaju čemu da se nadaju. Materijalan šteta gradiću koji je razoren bombama nije nadoknađena.

Mirković se, kaže, dobro sjeća i dana kada je Crna Gora ušla u NATO, savez koji je ubio djecu, ubio njihovo malo mjesto.

- Sila Boga ne moli, ali ne mirimo se s tim. Imao sam nekoliko susreta sa američkim ambasadorima. Ovo što sam vama ispričao i njima sam. Na njen poziv, razgovarali smo i sa sadašnjim ambasadorom Džudi Rajzing Rajnke. Ona je majka, ima i ona djecu. Dok smo pričali, ona je plakala. Nisu njene suze bile suze diplomatske, već majčinske. Obećala je da će nam pomoći, ali to ide teško. Opet se promijenila vlast, a ovaj narod odnos te vlasti prema Murinu boli“.

Piše: Senka Miloš