Septembra 1996. godine, blagoslovom blaženopočivšeg episkopa Atanasija, počela sam raditi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Nevesinju. Odluka episkopa je bila iznenadna i zatekla me nepripremljenu za rad u učionici. U tim prvim danima mog vjeroučiteljevanja, nezreli student teologije trebao je odjednom uskočiti u cipele učitelja vjere. Vjeronauka se tad smatrala novim predmetom nesigurne budućnosti, pa sam strahovala kako ću ponijeti to breme, budući da sam neiskusan nastavnik. Milošću Božijom i molitvama vladike Atanasija, a uz pomoć mnogih dobronamjernih ljudi, ispalo je bolje od očekivanog.

U školi me dočekao već relativno uređen i pripremljen put i način rada čije su temelje vrijedno i požrtvovano postavili o. Aleksa Zubac i blaženopočivši o. Bogdan Šešlija, potonji sveštenomonah Teodor. Oni su na časovima vjeronauke uspostavili radnu atmosferu i disciplinu, tako da se uveliko vrijedno radilo. Imala sam njihovu podršku, očinske savjete i pouke u svakom trenutku. U raznim situacijama bili su mi od velike pomoć i neophodno ohrabrenje. Uputili su me u osnove rada u učionici, način funkcionicanja škole, školsku administraciju, i ukazivali na bitne detalje, a blažene uspomene o. Ratko Šipovac mi je dao svoje uredno otkucane pripreme. Na pitanje kada da ih vratim, rekao je: „Ne treba da vraćaš, nego proslijeđuj novima koji dolaze“. U znak zahvalnosti o. Ratku, to uputstvo poštujem i danas.

Dojučerašnji nastavnici u osnovnoj školi postali su mi kolege i istinski su se trudili da pomognu. Svi bez izuzetka, od direktora do domara, nudili su pomoć i podršku. U isto vrijeme smo počele raditi Jelena (Trojanović) Kulidžan i ja i sjećam se da nam je jako važan bio odlazak u Tvrdoš po dekret o postavljenju. Susret sa vladikom Atanasijem je u velikoj mjeri otjerao našu nesigurnost. Osjećale smo da je vladika Atanasije vjerovao da mi možemo i umijemo biti vjeroučitelji. Svi koji su poznavali našeg Tasu znaju koliko je njegova vjera bila „zarazna“ i činila čuda. Tako se i tada desilo čudo – snagom njegove vjere smo se i mi same se ohrabrile i  povjerovale da možemo biti vjeroučitelji. Vladika Atanasije nam je posebno skrenuo pažnju da pazimo djecu poginulih i nestalih boraca i djecu koja su izbjegla iz svojih domova. Da budemo uvijek spremne da im pružimo pomoć i utjehu. Znao je da naši učenici brinu mnogo veće brige nego što su one školske. Uputio nas je koliko je važno da vodimo djecu na Liturgiju i da ima još mnogo nekrštenih, pa da im govorimo o značaju krštenja. Vratile smo se u Nevesinje sa dekretom o postavljenju u rukama i nekoliko paketa knjiga za nas i za naše učenike. Osnažene blagoslovom i vladikinim poukama, odjednom nam se činilo da smo potpuno spremne za nastavu.

Rad u učionici je tekao dobro, napredovali smo i učenici i nas dvije, korak po korak. Odjeljenja su bila brojna, nekad i preko 40 učenika, jedni su odlazili, drugi se doseljavali, njihove porodice pokrenute sa vjekovnih ognjišta su tražile novo mjesto pod kapom nebeskom. Bilo je i učenika odvojnih od svojih porodica, dok neki đaci za svoje  nisu znali ni  gdje su i ni da li su uopšte živi. Osim tih teških životnih uslova, otežavajuća okolnost kod učenja je bila nedostatak udžbenika i  školskog pribora. Samo Gospod zna kako je vladika Atanasije uspijevao da nabavi toliku količinu školskog pribora, ilustrovanih dječijih Biblija i katihizisa „Nema lepše vere od hrišćanske“. To su bila jedina nastavna sredstva i vladika se trudio da svi učenici dobiju po primjerak, koji su naredne generacije nasljeđivale. Lekcije su se diktirale, što je tih godina bila praksa u skoro svim predmetima jer udžbenika nije bilo. Nemaština i posljedice rata su bile prisutne na svakom koraku. Djeca su se najviše radovala časovima kada smo išli na Liturgiju, u obližnji Saborni hram. Svi su unaprijed znali da se za svaki praznik ide u hram na Liturgiju, pa su oni koji su imali časove kasnije po rasporedu negodovali što moraju časove imati u učionici. Direktor škole i kolege su nam izlazile u susret, pa bi često svi bili na službi.

Karakteristika tadašnje vjeronauke je bila  da su svi učenici, u svim uzrastima, učili isto: Molitvu Gospodnju, Simvol vjere, Bogorodice Djevo, Božije zapovijesti, o svetim tajnama, praznicima, jevanđeljske i starozavjetne priče… Nastavni plan i program je postojao, ali je bio, najblaže rečeno, nerealan za te prve godine uspostavljanja vjeronauke u obrazovnom sistemu. Nisu samo svi učenici učila iste sadržaje, već su ih učili i njihovi roditelji. Tako se uticaj vjeronauke širio i van učionice, nadilazio školski sistem i sjeme vjere padalo je na plodno tle. U takvoj atmosferi su provjere znanja i ispitivanje bile lake. Većina djece je smatrala da učeći vjeronauku služe Bogu, i tu službu su ozbiljno i revnosno vršili. Ostala mi je bolno upečatljiva rečenica jedne majke koja je kao supruga poginulog borca jednom odgovorila na pohvale upućene njenoj djeci : „Otac ih nije obrukao kada se ginulo, neće valjda oni brukati njegov grob, pa da ne uče o svojoj vjeri“. Ta teška rečenica je govorila koliko je veliki teret bio na plećima djece ranjene tugom gubitka oca i zaštitnika, te kako su uz to išla velika očekivanja od njih. Takav stav je među nevesinjskim narodom bio opšteprihvaćen, pa se očekivalo i da časovi vjeronauke budu ispunjeni radom i disciplinom. Trudila sam se da časovi budu ispunjeni i pjesmom, opuštenim razgovorom i slobodom da pitaju šta žele i šta ih interesuje. Imali smo divne časove sa slobodnim temama koji su bili velika radost kako za djecu tako i za mene. Ljepota rada sa djecom otkrivala se u svojoj punoći. Dječije pametne, iskrene, logične i duhovite izjave su velika riznica istinski čiste nepatvorene ljubavi. Pamtim mnogo simpatičnih zaključaka i izjava: Hristos je bio Srbin jer je bio dobar i činio čuda, sveti Jovan kršten u divnoj bistroj rijeci Neretvi, a sveti Sava iz Gacka jer je najmudrija srpska glava, pa mora biti Gačanin… i još mnoštvo sličnih.

Vladika Atanasije je često dolazio i donosio pomoć. Njegovi dolasci su za djecu i nas vjeroučitelje uvijek bili istinski praznik. Njegova ljubav, posebno prema siročadi, bila je neizmjerna. Oni su hrlili njemu, nalazeći utjehu u njegovim šalama, poklončićima i razgovoru. Druženje je uvijek počinjao rečenicom da su djeca dobra samo su im vjeroučiteljice mutave. Tokom jednog takvog susreta, par mjeseci nakon početka školske godine, vladika je predložio da organizujem jednu malu grupu djece i da ih naučim da odgovaraju na Liturgiji, da učimo stare srpske pjesme, izvorne i rodoljubive. Bez muzičkog obrazovanja, sa skromnim poznavanjem crkvenog pojanja, to je za mene bio veliki podvig, da ne kažem muka. Međutim, kao i početak nastave i ovo sam prihvatila da radim kako je predloženo. Učenici su sa radošću prihvatili ideju da budu članovi crkvenog horića, pa je zainteresovanih na samom početku bilo više od stotinu. Tolikoj zainteresovanosti je doprinijelo i to što tada nije postojala nijedna vanškolska aktivnost, nijedan sportski klub, ništa što bi okupilo djecu mimo škole.

Tadašnji direktor škole, blažene uspomene Jefto Perišić, mnogo je pomogao u realizaciji te zamisli i na kraju smo od ideje o maloj pjevničkoj grupi došli do crkveno – školskog hora. Sastajali smo se svaki dan poslije nastave, pjevali, prepisivali tekstove pjesama, smijali se i družili. Druženje u školi smo nastavljali na nedeljnoj Liturgiji. Nevesinjski hram se postepeno počeo puniti djecom, i vremenom postajati tijesan. Tu su siročad nalazila Oca Nebeskog, izbjegli i oni koji su bili u kolektivnim smještajima bili su u domu Oca svoga, hraneći se Hljebom Vječnosti koji hrani sve gladne i umorne. Tiskajući se oko male pjevnice u ledenim nevesinjskim jutrima grijali smo jedni druge međusobnom ljubavlju. Svi smo bili „jedno u Hristu Isusu“.

Foto: eparhija-zahumskohercegovacka.org

Pred našim očima se dešavao duhovni preporod naroda, započet nekoliko godina ranije. Kako se povećavao broj djece u našem malom horu, tako su i obaveze u poučavanju bile veće. Bog je opet udesio da se nađu ljudi spremni da pomognu i svi su pomagali po mjeri svojih moći, a najviše nam je doprinio tadašnji bogoslov Strahinja Janjić (sadašnji sveštenik u Adelaidu u Australiji), koji je dolazio čak iz Trebinja da nas uči tropare i neke teže melodije. Za maleno, ratom napaćeno Nevesinje, dječiji hor je bio nešto veliko, značajno – najava boljih vremena. Djeca su sa Liturgije nosila svojim kućama radost i osjećaj pripadnosti i zajedničarenja. Njihova nasmijana lica su ratom izmučenim očevima i od teškog života umornim majkama donosila nadu da će izbjeglištvo proći, da će se ponovo skućiti, da će gubitak najmilijih jednog dana možda manje boljeti. Iako smo pjevali više srcem nego glasom, pa nas je nekada bilo teško i slušati, mi smo se iskreno molili i radovali svakoj službi i svakoj školskoj priredbi. Slavljenje školske slave, Spasovdana, Božića, Vaskrsa i Mitrovdana sa prepunom crkvom djece bila je posebna radost i blagoslov. Stariji članovi crkvene zajednice su djecu iz hora dočekivali sa posebnom ljubavlju. Svi su se trudili da njihov dolazak na bogosluženja učine ugodnim, a najviše sveštenici i tadašnji predsednik Crkvenog odbora g. Danilo Kapor kao i ostali članovi Crkvenog odbora. Zato su djeca sa radošću dolazila u hram i odazivala se za svaki posao, bilo da je trebalo očistiti crkvu, crkveno dvorište, isplesti cvjetne vjenčiće za ikone, obrati cvjetove lipe… Dječaci su čtecirali i pomagali u oltaru. Tražili su razlog da budu u crkvi i oko crkve, osjećali su se kao svoji na svome. Tako neprofesionalni, mutavi, majstori falša, bili smo dio svakog društveno-kulturnog događaja u Nevesinju tog vremena. Čak je i naše falširanje nevesinjskom narodu bilo simpatično, skoro neprimjetno. Zajednica je rasla i umnožavala se. Ta djeca su meni, koja sam bila njihov vjeroučitelj, a u stvari samo malo starija od njih, bili i ostali braća i sestre u Hristu, moji najrođeniji i danas, gdje god da ih je život odveo. Ja sam ih okupljala, a oni meni darivali radost koju osjeća svako ko radi sa djecom i hrani dušu njihovim napredovanjem. Time su učvrstili moje opredeljenje da moj životni poziv bude vjeroučiteljska služba.

Vjerujem da je najveći uspjeh vjeronauke kada vidite da su ljudi koji su uzrastali u liturgijkim službama danas ne samo vjeroučitelji i sveštenici već i službenici i radnici u svim oblastima društva. Naš horić je iznjedrio izuzetne pojedince koji su danas, par decenija kasnije, nosioci crkvenog života kao monasi, sveštenici, doktori, vjeroučitelji, muzičari, inženjeri, pravnici, ekonomisti, sportski treneri, profesori, psiholozi… Svaki put, sa posebnom radošću i ponosom,  uzimam blagoslov od bivših učenika – jeromonaha Porfirija i sveštenika: Milana, Nebojše, Nemanje, Mladena i Ratka.

Neizmjerna radost su i susreti sa vjeručiteljicom Majom i popadijama Miljom, Danijelom, Majom, a takođe se rado  sjetim profesorice muzike Dragane, i mnogih drugih: Suzane, Jelene, Dajane, Lazarele, Bojane, Teodore, Bojane, Jelene, Aleksandre, Sanje… imena je mnogo, dragih uspomena još više.

Veliki je blagoslov što su ti ljudi uzrastali sa mnom i ja sa njima i zahvalna sam Bogu što me udostojio da budem krajputaš koji je označio njihov put u služenju Gospodu. Takođe, te prve generacije, posebno iz ratnog perioda, kasnije su svojim porodicama prenosili vjeru. Oni su obnovili onu nit vjere koju smo u skorašnjem periodu istorije zapostavili, pa je pouka o vjeri, osim na vjeronauci, oživjela i u porodici.  To je tako očigledno i divno u generacijama koje su trenutno u školi. Kad danas posmatram dječija lica u učionici i pronalazim sličnost sa njihovim roditeljima, pitam se, ima li još nešto čemu mogu da ih naučim i da li imam rješenje za unutrašnje borbe koje se vode u njihovim dušama?

Skoro tri decenije nakon povratka vjeronauke u škole, sa nastavnim planom i programom koji nije više nerealan, ali je zahtjevan, veb-sajtom vjeronauke, udžbenicima, radnim sveskama, bojankama, slikovnicama, pjesmaricama, dostupnosti vjerskih sadržaja na društvenim mrežama mnogo je teže i izazovnije zainteresovati male pametne glave i podstaknuti ih da odgovore na pitanja koja ih muče traže od Oca Nebeskog a ne od jutjubera sa najviše lajkova i pregleda na internetu i u rijaliti programima. U sadašnje vrijeme nudi se pregršt primamljivih sadržaja, mnogo toga je na dohvat ruke a, samim tim i veća je opasnost od pogrešnog izbora.

Sada, kao i na početku mog rada, molim se da Gospod otvori srca i um mojih učenika za Njegovu nauku, da budu plodna zemlja za sjeme vjere. Uviđam da je neophodno  ispratiti zahtjeve koje vrijeme donosi i usavršavati se koliko god je to moguće, da bih opravdala povjerenje koje mi je ukazano. Za mene je biti vjeroučitelj dar na kom sam neizmjerno zahvalna.

Vjeroučiteljica Mirjana Zirojević