Dara Milošević iz Miloševića kod Banjaluke, koja je jedina iz porodice preživjela krvavi ustaški pir u njenom selu 12. februara 1942. godine, svjedoči kako su joj ustaše ubile troje djece, od kojih je jedno bila beba u kolijevci, a 15 srpskih seljaka u jednoj kući žive zapalile.

Nakon masakra u Milakovićima, ustaše su produžile u susjedno selo – Miloševiće. Dara Milošević je u vrijeme pokolja imala 24 godine i jedina je od ukućana koja je preživjela. Vjerovatno, pukom srećom.

- U kući je bilo puno čeljadi. I male djece i starijih. Čuli smo praske, puca se na sve strane. Nismo znali šta je, ali na dobro slutilo nije, pa smo se odmah zaključali. Imali smo jedan prozorčić, kada sam pogledala sve se crnilo od ustaša. Čini mi se da se jedan odmah stvorio tu na vratima. Lupa da se otvori. Strina Đuja /65/ otvorila je, ustaša je ušao i odmah uperio puške u ukućane - priča Dara.

Ona navodi da je ustaša naredio ukućanima da izađu vani.

- Ne znam ko je prvi izišao. Samo znam da sam ja izašla skorom zadnja. Stric Milan osto na krevetu, ležeći. Nije mogo da ustane i ide. Bio je bolestan. Ono moje malo dijete bilo ostalo tamo u sobi, u kolijevci. Oni ga samo probodoše. A strica ubili, pucali su mu u po usta. Izašli smo napolje. Djeca idu sama. Plaču. Žene šute. Kad smo izašli napolje, on nas postroji. Ja sam njega zamolila da nas ne ubija, jer ništa nismo krivi i da nam ne dira djecu. Pitam ima li igdje ikoga svoga? Neka misli na svoje. Kaže da nema nikoga, nego Boga samo nada sobom - ispričala je Dara u svjedočenju Lazaru Lukajiću, autoru knjige "Ustaše i fratri kolju".

NA ZGARIŠTU U PEPELU SAMO DJEČIJA RUČICA

Ona kaže da je ustaša koji ih je postrojio naredio da se od njega okrenu i zabranio im da govore.

- Kako smo se okrenuli, tako je zapucao iz puške ili mitraljeza. Mi smo svi popadali. I ja sam pala. Ili me je neko gurnuo dok je tako padao od metaka. Dugo nisam bila svjesna. Kad sam došla sebi usta su mi bila puna snijega i praha od baruta. Ne znam jesam li ubijena, jesam li ranjena, mogu li ustati na noge. Ništa ne znam. Neko me pritiska. Padali su po meni. Ili je guralo. Ili sam pala ja sama od straha. Ko će znati? Onda sam kasnije počela pomalo razmišljati. Podugo je tako bilo. Ja sam ležala tako neko vrijeme ko mrtva. Jedno pola sata - sjeća se ona.

Dara kazuje da je na kraju shvatila da je jedina ostala živa jer niko oko nje nije pokazivao znakove života.

- Pogledam oko mene. Sve krvavo. Krvava i ja. Krv po snijegu. Nijesam mogla ni gledati od muke. Crveni se sve oko mene, došla mi je muka, a i strah. Sve se to pomiješalo. Jedva sam se ja i izvukla. Voljela bih da sam i poginula sa njima. Jer, troje djece su mi ubili. Ustala sam - sjeća se ona.

Dara kaže da nekim čudom nije bila ni ranjena. "To je to. Oni su mene morali oboriti. One žene oko mene, kako li je to? Tako je nešto moralo biti", navodi ona.

Ona priča da je nekako otišla u kuću, gdje je vidjela svoju bebu u bešici koju su ustaše prvo ubole.

- Probodeno na nožici i na prsima. Ne znam kako sam ostala na nogama. Kuća uz našu gori, tu su našli 15 ukućana i žive zapalili. U pepelu je ostala čitava samo ručica jednog djeteta. Razmišljam kud ću sada? Kakav mi je to život - napominje ona.

Dara se sjeća da je ubrzo čula pucnje, pa se sakrila u kotar među ovce.

- Sakrijem se tu, vidim oni prolaze na sve strane, gledaju da nije ko ostao živ. Gone i stoku što su, nakon ubijanja ljudi, pokupili. Pjevaju, smiju se - priča ona.

RASKOMADANA TIJELA UBIJENIH ZATRPANA U RAKU U DVORIŠTU

Kad su ustaše zamakle, Dara je krenula da pokuša naći svog čovjeka ili bilo koga živog kako bi ispričala šta je bilo da se sazna o strašnom zločinu kojem je svjedočila.

- Krenem preko pruge u selo Radulje, tu nisu dolazili, nisu mogli preći potok od snijega i nanosa. Tokom noći sam se probijala kroz smetove. Došla sam ujutru i tu sam zatekla i svog čovjeka Boška. Oni nisu ništa znali.

Ispričam šta se desilo, da su svi mrtvi, osim mene. Narednog dana se već pročulo za ustaški krvavi pir, okupili su se tu kod kuće moje jetrve i neki partizani, pa smo krenuli prema kućama u kojima su ostali leševi. Kada smo došli većinu tijela, posebno djece, raskomadali su krmci. Malo šta je bilo za prepoznati i sahraniti. Uglavnom, sve smo zatrpali u dvorištu u jednu raku - navodi Dara.

VRIJEME PROLAZI, ALI BOL NE JENjAVA

Ona na kraju kaže da, bez obzira na vrijeme koje je proteklo, sjećanje na užase koje je vidjela tog kobnog februarskog dana ne blijedi niti bol jenjava.

- Tako sam ostala živa, a bolje da nisam. Svakog dana svog života o tome mislim, te slike ne blijede niti bol jenjava - ispovijest je Dare Milošević koja je dokumentovana u knjizi "Fratri i ustaše kolju" čiji je autor Lazar Lukajić.