"Paganizam - to nije samo ljupka narodna etnografija, gatanja uoči Božića i praćenje horoskopa. Paganizam je - pre svega! - realnost, duhovna realnost. S njime se ne može samo igrati. Sa njim se može i propasti, poginuti.

Paganstvo je robovanje "praznim i bezvrednim stihijama ovog sveta": "Kako se vraćate opet na slabe i rđave stihije kojima opet iznova hoćete da služite" - urazumljuje Galate Sv. Apostol Pavle (Gal. 4:9).

Paganstvo nije poklanjanje đavolu (poklanjanje đavolu je već pravi satanizam). To je poklanjanje onome što nije Bog. Poklanjanje savesti. Poklanjanje naciji. Poklanjanje umetnosti. Poklanjanje zdravlju. Bogatstvu. Nauci. Progresu. "Opšteljudskim vrednostima". Kosmosu. Samom sebi. Danas je pred bogoslovljem novi izazov - paganski. "Paganstvo je religija bolesnog čovečanstva i bolesne prirode. Ali u isto vreme to nije priviđenje, niti prevara, već religiozna stvarnost" - pisao je Sergej Bulgakov.

Preuzeto iz Staklene oči Indije, đakon Andrej K.

U našim krajevima zastupljeno je gledanje u plećku božićne pečenke. Iako je gatanje u plećku poznati paganski običaj od davnina, najbolju tehniku tumačenja uvijek imaju vračare. Za Božić u kući bogobojžljivi domaćin nakon obilnog i tradicionalnog ručka obavezno će zraknuti u plećku "šta li kaže plećka"?

Zanimljiva je konstatacija da takav domaćin uopšte ne razumije, da to što čini nije hrišćanski, nego više to doživljava kao običaj, ili zanimaciju.

Svetozar Ćorović je opisao u "Božićnoj plećki" domaćina Mitra Gluhaća koji ugledavši crnu pjegu na koski plećke, shvatio kao znak njegove skorije smrti, te se odmah počeo opraštati sa svima. Isplakavši se sa porodicom, pošao je vraćati dugove i miriti se sa ljudima kojima se zamjerio. Naravno, nije umro. Zato je i Svetozar Ćorović usmjerio pažnju na taj događaj. Poruke plećke uvijek su po pravilu negativne i očekuju se vijesti o zlu, smrti, ratu, bolesti u kući, i generalno ničemu dobrom...

Znali smo da će sve onako biti, kako plećka kaže ....

Možemo li kao pravoslavci-hrišćani sjediti na dvije stolice? Vjerovati u Boga ili u sve i svašta..

Šta je u stvari gledanje u plećku?

Gledanje (gatanje) u plećku pojedini ljudi vežu za običaj, gotovo da tu vrstu gatanja i ne doživljavaju kao grijeh, jer to se čini ipak, na veliki hrišćanski praznik.

"Gledanje" se u nekim krajevima redovno obavlja, dok u nekima ne znaju da postoji.

Gledanje u plećku nije hrišćanski običaj, iako ga pojedini "hrišćani" čine, on zaista nema nikakve veze sa praznikom Rođenja Hristovog. Uopšteno, nikakvo gatanje nema veze sa pravoslavljem. Gatanje u plećku je nažalost samo opoganjenje tog radosnog dana i cijelog tog domaćinstva u kojem se to čini. Nakon posta, molitava na božićnom jutrenju, Sv. liturgiji, pričešću, ugodnom porodičnom ručku, da uslijedi magijsko gatanje?! 

Bože sačuvaj, spašavaj... Umjesto nade u Boga, nadati se u krpice, lonce i koske.. Kako je to žalosno. Na ovaj sveti dan Gospod je iz ljubavi prema čovjeku, došao u svijet, nama, svima u susret.

Na listi magijskih rituala i vračanja ovaj "običaj" se  zove SKAPULOMANTIJA. Postojao je u tradici starih kineskih dinastija koji su gledali u pukotine plećne lopatice nakon grijanja na vatri. Ova vrsta gatanja se pojavljuje i kod starih Rimljana i opstala je sve do današnjih dana i današnjih "Rimljana".

Sreća je da se pored ostalih gatanja kao npr. iz životinjske utrobe i sličnih groznih rituala na našem području najviše zadržala plećkina misterija. Koliko će dalje opstati, zavisi od nas, naravno i onih koji tradicionalno vjeruju u "plećkine dojave".
Neophodno je izbaciti ovo gatarsko djelo, dovoljno je da domaćin na Božić nakon ručka preskoči taj dio, raduje se prazniku, prekrsti i zablagodari Bogu za sve.