Ovozemaljski hod okončao je Branko Tepić, veliki srpski borac, za koga je znao svako ko se iole zainteresovao za srpsku prošlost 1941‒1945.

Jedna dockan pročitana čitulja zbilja budi bezbroj asocijacija.

Sam kraj prethodnog mjeseca obilježila je vijest da su se u jednom istom danu upokojila dva velika imena srpske (i nekada jugoslovenske) kulture: Milovan Danojlić i Puriša Đorđević. Od književnika iz srca Srbije, zbog njegovih nacionalnih i antidogmatskih, evroskeptičnih stavova koje se nije ustručavao da iznese i kada mu okolnosti nisu bile naklonjene, zazirala je sva “druga Srbija”.

Pred savremenim srpskim njemačkarima i parizlijama nije ga rehabilitovala ni činjenica da je skoro polovinu života proveo u Parizu i na Zapadu, gdje je bio jednako priznat i u naučnim i u umjetničkim krugovima.

O Mladomiru, koji se prestavio u Gospodu u 98. godini, rođenom na Đurđevdan i poniklom takođe u središtu nacionalne Srbije, srpski rodoljubi su nerijetko imali negativno mišljenje upravo zbog kontrasta koji je forsirao – što kroz angažovanu umjetnost, što kroz politički angažman u poznim godinama, u kojem je njegova komunistička ideja mutirala u evropejsku. U njihovim očima nije mu pomogla ni okolnost da je u svojim filmovima često ukazivao na nedostatke i zablude svoje “revolucije koja teče”.  

Odjek smrti dva značajna umetnika u jednom danu skrajnuo je tog 23. novembra još jednu tužnu vest, da je tada svoj ovozemaljski hod okončao i Branko Tepić. O njegovoj smrti nisu toliko izvještavali u medijima, pa tako ni potpisnik ovih redova sve do sada nije doznao da je tiho, i izgleda bez adekvatnog amaneta, iščeznuo i ovaj veliki srpski borac, za kog je danas znao malo ko, a vidio ga je, ironije li, svako ko se iole zainteresovao za srpsku prošlost 1941‒1945.

Seoba ima, ali smrti nema

Jer, Branko Tepić je zapravo bio dječak sa čuvene ratne fotografije Žorža Skrigina, poznate pod imenom “Majka Knežopoljka” ili “Srpska majka”. Ova fotografija, zbog svoje dubine i istinitosti decenijama prisutna u srpskim udžbenicima istorije bez obzira koja je bila vladajuća ideologija u državi, jedan je i od vizuelnih simbola srpskog stradalnog 20. veka, koja u praksi potvrđuje tvrdnju Crnjanskog da seoba ima, ali da smrti nema.

Foto: Žorž Skrigin

Fotografija nije nastala tokom ofanzive na Kozaru 1942, niti je porodica na njoj, kako se često smatra, anonimna. Porodica Tepić, odnosno njen dio, majka sa dvoje djece, fotografisani su iz nekoliko uglova u Knešpolju u januaru 1944. godine.

Autor Žorž Skrigin (ništa manje inspirativan za poseban tekst) je ostavio svjedočanstvo kako je nastala ratna slika: “Kada smo sišli u Knešpolje vidio sam ženu koja je jedno dijete vodila za ruku, a drugo joj je bilo privezano za ramena. Kada sam prišao bliže, vidio sam da na leđima nosi i druge neophodne stvari za odbranu od zime i ofanzive. To su bili jorgan, torba sa hranom, pa čak i lonac. Duboko zamišljena, stavivši jednu ruku na lice, gledala je ispred sebe i uopšte se nije obazirala na mene i moju kameru. U trenutku kada se iza nje pojavio garež praćen čađavim oblacima, napravio sam snimak. Ponovio sam to još nekoliko puta dok je prolazila pored mene kao sjenka lakim i opreznim korakom. Nikad je više nisam vidio.”

Kasnije je utvrđeno da se radilo o Milici Tepić iz Komlenca, mladoj udovici koja na poznatoj fotografiji sa sobom, u neizvjesnom maršu, za ručicu vodi četvorogodišnju kći Dragicu, a dvogodišnjeg Branka nosi na leđima.

Miličin muž poginuo je u njemačko-ustaškoj ofanzivi na Kozaru 1942, ostavivši za sobom djevojčicu i ženu u poodmakloj trudnoći. Kada se nedugo potom porodila u zbjegu, ona je muškom novorođenčetu po običaju tog kraja dala ime oca, poginulog junaka - Branko. Porodica je dobar dio rata provela po gorama, u zbjegu. Ni kraj rata nije im donio spokoj: Milica Tepić preminula je 1949, ne dočekavši ni trideset godina života. Dvoje djece ostali su siročići, da se o njima brinu rođaci i “starateljski organi opštine Bosanska Dubica”, kako je navedeno u jednoj hronici posvećenoj djeci Kozare.

Dijete Kozare

Ako bi se za nekog moglo reći da mu je život sam ispisao roman, to bi bila djeca Kozare. Hiljade njih, dječaka i djevojčica, u ratu su na brutalan način umoreni; hiljade djece je nakon odvođenja u logore dato na usvajanje u hrvatske porodice, čime im je izbrisan svaki identitet (sjetimo se filmske priče o Božidarki Frajt koja pronalazi svoj pravi identitet tek u tridesetim godinama), hiljade su ostali siročići bez doma i bez oba roditelja. Branko Tepić je uz velike ratne traume, ali i podršku ostatka porodice, nastavio životnu borbu, školovao se i završio pedagošku akademiju u Petrinji. Kao mladić najprije se zaposlio kao nastavnik, da bi potom 1971. prešao u Sisak.

Tek zakoračio u tridesete godine života, svoj život je tada sumirao na jednom skupu Kozarčana u Beogradu: “Rođen sam u uhvaćenom kozarskom zbjegu. Ja ne znam tačan datum svog rođenja, ali mislim da je to bilo samo nekoliko dana poslije proboja obruča oko Kozare, 4. i 5. jula 1942, kad je pao i moj otac. Zato ja nosim njegovo ime. Danas živim u Sisku, a radim u poduzeću ‘Gavrilović’. Imam troje djece: Predraga u desetoj, a Biljana i Nenad, blizanci, sada su u osmoj godini. Djeca su zdrava, lijepo napreduju i dobri su đaci. (…) Duh Kozare živi u nama, ma gdje bili nastanjeni.”

“U našem kraju je sve mirisalo na zlo vrijeme”, reći će u jednom intervjuu Branko Tepić, sjećajući se početka devedesetih u Hrvatskoj. Sa svojom porodicom najprije se, u predvečerju rata, sklonio u obližnje selo, koje će postati dio Republike Srpske Krajine. Stan im je od hrvatskih “branitelja” uzurpiran i oduzet.

A 1995. godine Branko će, ovoga puta sa čitavom porodicom, ponovo morati u izbjeglištvo.

Zloglasna “Oluja” oteraće Tepiće preko Une, ponovo na Kozaru, koja im je za pola vijeka bila sinonim za stradanje, ali im i pružala utočište u ratnim požarima. Branko Tepić se poslije rata vratio na Baniju i u jednom od posljednjih intervjua rekao je da se ne tuži na život, pogotovo zbog brojnosti porodice i unučadi: “Poslije svega, osjećam se kao pobjednik.”

Do poslednjeg daha

Pre dvadesetak dana u prisustvu pravoslavnog sveštenika i ispraćen kišom, sahranjen je u banijskom selu Mala Paukova diskretni srpski heroj Branko Tepić. Njegova životna priča možda je bila i ključna da se istakne srpski najmanji zajednički sadržalac, koji povezuje sljedbenike dvije Srbije s početka ovog teksta. Pišući o vremenu smrti i raskola u Drugom svetskom ratu, Žarko Vidović je konstatovao da su Srbi “logoraška nacija” i da umjesto forsiranja priča o četnicima ili partizanima treba da se fokusiraju na žrtve Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog i drugih logora, koje su decenijama bili zapostavljane ili ideološki (zlo)upotrebljavane. Za razumijevanje genocidnog karaktera NDH, lične ili lokalne, ali arhetipske priče kao ova Branka Tepića, iz prve ruke, imaju veliku važnost. Poseban značaj dobijaju kada odudaraju od narativa o poraženom i izbegličkom narodu i završavaju se sa pokličom vaskrslog naroda: “Osjećam se kao pobjednik”.

Foto: Žorž Skrigin

Iza njegove smrti oživjela je uspomena o jednom manje poznatom detalju iz istorije ove porodice: pradeda Branka Tepića ujedno je bio i pradeda majora Milana Tepića. Nešto mlađi od svog brata iz trećeg kolena, rođen 1957, Milan Tepić je isto tako rastao u kraju sa snažnim predanjem o junačkoj i stradalnoj prošlosti Kozare, pa se opredjelio za vojnički poziv. Potom, službujući kao oficir JNA širom Hrvatske, od Slavonske Požege, preko Varaždina, do Bjelovara, major Tepić je, s jedne strane slijedio zvaničnu ideologiju bratstva i jedinstva, ali s druge na osnovu porodične istorije znao istinu o motivima stradanja svog naroda, čije su “žrtve fašističkog terora” zapravo bile bacane u jame samo kao srpske i pravoslavne. I upravo je taj motiv, da se 1941. godina nikada ne ponovi, predvodio srpske uglednike na početku devedesetih godina.

Kada se u Bjelovaru 1991. dešavala repriza 1941. godine, uz pobunu hrvatskih separatista i teror nad Srbima, Milan Tepić je porodicu prebacio na Kozaru, a on pošao u boj. Opkoljen u skladištu municije, sa detonatorom u ruci, 29. septembra 1991. odlučio se na čin koji ga je u nacionalnoj istoriji obilježio kao novog Stevana Sinđelića. Ali tim činom, on nije posvjedočio tek lično junaštvo, već opredjeljenje čitave nove generacije. U njoj, Tepići više nisu bili simbol patnje i stradanja, već žrtvovanja za otadžbinu – i borbe do poslednjeg daha.

Autor: Nemanja Dević