Tog 26. septembra 1915. osvanu nad Mostarom vedro nedjeljno jutro, bez oblačka na svijetlom nebu. Ništa nije govorilo da je taj lijepi dan određen za umiranje i da će se crni kosač za koji sat nadviti nad Neretvu i nastaviti žetvu srpskih glava, koja širom Hercegovine traje već duže od godinu dana. U četvrt do šest škrinuše vrata na mostarskom zatvoru "Konak", da bi straža unutra propustila rezervnog vojnog sveštenika Iliju Ćukovića. On će u ćeliji ispovijedati i pričestiti Trifka Zupca iz sela Postoljana kod Nevesinja, koji će tog dana biti strijeljan po presudi prijekog suda zbog akta veleizdaje protiv Austro-ugarske monarhije.

Taj stameni vrući rodoljub kršne Hercegovine, bez puno razmišljanja, bješe prihvatio prijedlog nekog "šofera Mirka" da planove mostarskih vojnih utvrđenja prenese u Crnu Goru. Tog Mirka je ovlaš upoznao dok je često automobilom prolazio kroz Nevesinje iz Mostara ka Gacku ili Bileći. Nikad se nije doznalo da li je to bio provokator koji ga je potkazao vlastima ili je Trifko naprosto imao lošu sreću, kada je uhvaćen u blizini crnogorske granice sa pomenutim planovima skrivenim u opancima. I evo ga sad, prilazi vratima "onoga svijeta", pribran i pomiren sa onim što ga čeka.

Mada svjestan da njegova životna svijeća dogorijeva, sve vrijeme provedeno u zatvoru Trifko se držao izuzetno kuražno i prkosno. Takav bijaše i kad mu je jedan debeli oficir-auditor sa velikim podvaljkom čitao presudu, teatralno naglašavajući posljednje riječi: "Smrt strijeljanjem". Trifko upitan reče da je razumio presudu, pa prkosno kliknu: " Ne žalim umrijeti za dobro moga naroda".

Tih dana, dok bi ga posjećivao u ćeliji, popu Iliji je Trifko na trenutke izgledao "snažan kao div". Jednom, tako namrštivši svoje visoko čelo, pogleda u popa zakrvavljenim očima i reče: "Oče Ilija, moram ti reći da osjećam u sebi neku silinu, vatru i snagu i čini mi se da bih mogao zubima gvožđe lomiti k'o kliještima."

Mostarci su saosjećali sa zatočenom braćom i gledali da im olakšaju muke, doturajući u apsanu nešto duvana i hrane. Trgovac Mićo Vulešić slao je hranu Trifku Zupcu. Dan pred strijeljanje on zamoli popa Iliju da mu napiše pismo i dostavi porodici. Tom prilikom, osim posljednjeg pozdrava, mirno i precizno izdiktira svoja dugovanja i potraživanja prema seljacima iz zavičaja.

Pop Ilija se sjećao: "Tog nesrećnog jutra, dok sam osuđenika po uputama naše svete vjere pripremio za drugi svijet, on mi  reče: 'Ti si mi ovdje sad najrođeniji. Opoj me fino, oče Ilija, i sve javi mojim roditeljima i mojoj djeci.'

Uskoro se u dvorištu začu bat čizama streljačkog stroja i topot kopita oficirskog konja u čijem se sedlu kočio rezervni  kapetan Fišer, koji će komandovati strijeljanjem. Taj Fišer je i prije rata bio na službi u Mostaru, ali kao finansijski činovnik, i stanovao je na Rondou. Kad svezanog Trifka povedoše na gubilište, kroz prozorske rešetke ćelija pratili su ga žalobni pogledi zatočenih Srba. Krstili su se moleći Gospoda da ovom junaku podari vječni pokoj i carstvo nebesko. Na prolasku pored mrtvačnice koloni se pridružiše i zatvorena mrtvačka zaprežna kola. Trifko se, pokazujući rukom, osvrnu na njih i reče s prizvukom ironije: "Vidi, pope, mog vjenčanja", prisjećao se sveštenik Ilija.

Dostojanstvo

Na mjesto egzekucije, pored vojničkog groblja u Bišću polju, kolona je prispjela malo prije devet sati. I pred sami čin pogubljenja, Trifko je sačuvao prisebnost i dostojanstvo, okrenuo se prema istoku, kleknuo na koljena i prekrstio se. Potom između dva vojnika sigurnim korakom stupi pred streljački stroj, gdje mu upravnik apsane maramom sveza oči. Strijeljanje je izvedeno na rijetko viđen način. Iz stroja su istupila četiri vojnika prišavši osuđeniku na svega dva-tri metra, pa iz neposredne blizine dvojica nanišaniše u glavu, a dvojica u prsa osuđenika. Fišer je visoko podigao sablju i naglo je spustio prema dolje. To je bio znak za smrtonosni plotun koji odjeknu pustim poljem, poplašivši dvije-tri ptice na jednoj suvozidini. Eto, tako je skončao jedan hrabri i ponosni Hercegovac.

Trifkovo tijelo je onim kolima odvezeno u vojnu bolnicu i poslije pregleda vraćeno na Vojničko groblje i u tajnosti ukopano bez biljega. Tu negdje je već bio sahranjen i njegov zemljak, Nevesinjac iz Zovog Dola, Janko Ivezić, mladić od dvadeset godina. On je takođe presuđen na smrt pod optužbom da priprema ustanak. Obješen je u centru Mostara pred zgradom suda 15. avgusta 1914. godine.

Bilo je to vrijeme krvavih, ali i veličanstvenih dana u istoriji hercegovačkih Srba, kada su oni bili spremni "na strašnome mjestu postojati" i položiti svaku žrtvu na oltar slobode. Masovno su prelazili u Crnu Goru i stupali u dobrovoljačke odrede, što je učinio i jedan broj muslimana, odlučnih da se bore za oslobođenje Bosne i Hercegovine i njeno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Neki dobrovoljci su vremenom od strane Švaba zarobljeni, pogotovo poslije rasula izazvanog kapitulacijom Crne Gore u januaru 1016. godine. Ta sudbina zadesi i Sima Crnogorca iz gatačkog sela Dulića i Đorđa Bartola iz Gacka. Prije nego što je sa svojim bratom Simom i sam postao zatočenik zeničkog zatvora, rečeni pop Ilija je bio svjedok i njihovog strijeljanja, o čemu je zapisao: "I tu dvojicu srpskih heroja-mučenika, takođe sam po dužnosti vojnog sveštenika otpratio na isto gubilište, gdje su se držali izuzetno hrabro i dostojanstveno". Bartol, star 40 godina, pogubljen je 21. juna 1916, a Crnogorac star 34 godine, deset dana kasnije. Strijeljani su na isti način kao i Trifko Zubac s tim što je egzekucija Bartola nosila jednu posebnu tragiku. Naime, za komandovanje streljačkim strojem određen je austro-ugarski rezervni poručnik, Srbin Milan Kaluđerčić. On nesrećnom Bartolu nije mogao pomoći, niti je tu dužnost ikako mogao izbjeći, sem da je odbije i tako sam sebi ispiše smrtnu presudu.

Sveštenik Ilija je upamtio njegovo šumno disanje i grč na licu. Teško potresen, okrećući glavu u stranu, Kaluđerčić je jedva spustio sablju na komandu "pali". Tren kasnije jarosno je opsovao: "Majku im je..m švapsku, u Srbina pucaju, Srbin drži molitvu, a Srbin komanduje strijeljanjem." Potom je gnjevno obo konja niz polje, ne mareći da li će ga ko od prisutnih prijaviti.

Za razumijevanje pomenutih okolnosti dajemo par napomena. Naime, 33 godine prije ovih događaja dvojna monarhija je u Bosni uvela vojnu obavezu, uprkos oštrom protivljenju Srba i muslimana, koji zbog toga 1882. digoše i zajednički ustanak, koji je brzo ugušen. Upravo je Mostarska crkvena opština javno negirala to pravo bečkom dvoru, zbog čega će biti kažnjena i raspuštena. Naime, među regrutovanim mladićima neki obrazovaniji su upućivani u škole za rezervne podoficire i oficire. Mladi Srbi su carsku vojsku mogli izbjeći samo bijegom iz zemlje, čime bi navukli ozbiljne nevolje za svoju porodicu. Tek tokom rata 1914/18. mnogi se odlučiše prebjeći na stranu srpske i crnogorske, a posebno ruske vojske.

Umjesno je podsjetiti se kako je počelo srpsko stradanje te 1914. Odmah poslije Vidovdanskog atentata, većina Hrvata i muslimana se obrušila na komšije Srbe u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i drugim gradovima. Dugogodišnja dobro osmišljena srbofobna propaganda vođena iz političkih i klerikalnih krugova sada je provalila neviđenom mržnjom i pogromom. Zagrebački "tisak" je bljuvao otrov, tako list " Hrvatska", koji uzimamo kao primjer, 29. juna 1914. između ostalog kaže: " I u našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a evo i kralja ubijaju... ubojice, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme što ga vjetar natruni po našem hrvatskom tlu." Crna habzburška ptičurina je iz sveg glasa graktala na Srbe gdje god ih ima. Posebno su smetali oni u Bosni, kao nelojalan, a najbrojniji demografski faktor, dok je on u Hercegovini bio čak dominantan. Tu smetnju je sada trebalo "bezuvjetno i učinkovito" ukloniti. Iako u Beču za nadvojvodom niko nije ni suzu pustio, njegova smrt je došla k'o poručena zagovornicima rata za ostvarenje njihove morbidne formule: "Srbija mora umrijeti, da bi Austrija živjela". Bahato raskomoćena do Drine, monarhija je to planirala još od Carinskog rata i Aneksione krize, infantilno potpirujući vatru, od koje će buknuti svjetski požar nesagledivih posljedica.

Tortura

Mostarski zatvori i kule bile su svakim danom sve punije zatočenim Srbima. Represija se naglo pojača kada se kaznena ekspedicija na Srbiju na Ceru i Kolubari pretvori u "kažnjenu ekspediciju" za soldate Franca Jozefa. Mjesta torture i mučenja bile su apsane "Konak", zatim Garnizonski zatvor, pa kuća braće Rista i Đorđa Ćelića, zvana Ćelovina, što će postati sinonim za sve mostarske tamnice. Neki Šolijer je, recimo, svakodnevno gvozdenom šipkom nemilosrdno nasumice krvnički tukao zatočenike. Uhapšen pod lažnom optužbom i arhimandrit manastira Žitomislića, Hristifor Mihajlović je bio podvrgnut nečovječnom mučenju, uz batine je vrijeđan i čupan za bradu od jednog lokalnog finansa. Pomenuta smaknuća četvorice rodoljuba samo su djelić u talasu krvavih zločina, koji je  zahvatio cijelu Hercegovinu.

Sa sudom ili bez njega, desetine hiljada nedužnih ljudi, od onih u dubokoj starosti do male djece, sadistički su ubijane, mučene, zatvarane i deportovane u logore, te umorene glađu i epidemijama. Optužbe i presude su vremenom bile lišene svakog razuma i zrnca morala, Srbi su nemilosrdno ubijani na osnovu najbanalnijih prijava svojih komšija druge vjere. Vojni sud u Trebinju je 4. januara 1915. na zatvorsku kaznu osudio čak i desetogodišnju djevojčicu Simanu Lojović radi uvrede Veličanstva. U zločinu  su prednjačili  šuckori, zloglasna formacija u čijim redovima nije manjkalo i takvih moralnih nakaza koje su sa posebnom nasladom činili najsvirepija mučenja i ubistva.

Čuveni istoričar, Mostarac, dr Vladimir Ćorović, i sam hapšenik, većinu tih zločina je vrijedno sabrao i sistematski opisao u svojoj "Crnoj knjizi". Ona je u Brozovo vrijeme, kao i njen autor, bila gurnuta u zasjenak i prećutkivana, da ne bi narušavala naše prekrasno bratstvo i jedinstvo "iskovano u NOB-u" gdje su isti nekažnjeni šuckori ili njihovi sinovi Hercegovinu ponovo uronili u srpsku krv. Tada su porušeni i svi spomenici žrtvama iz Velikog rata, pa i onaj koji je na mjestu pogubljenja i sahrane Ivezića, Zupca, Crnogorca i Bartula njima podigla 6. juna 1937, kao svoju zadužbinu, Sokolska župa Mostar.

To je bila samo jedna u nizu sličnih rodoljubivih akcija Sokola koji su djelovali na prostoru cijele Kraljevine. Oni su bili dobro ustrojena patriotska organizacija, koja je svoje članove vaspitavala kao tjelesno zdrave, moralno jake i nacionalno svjesne buduće branioce naroda i otadžbine.

Vrijedno je opričati i ceremoniju otkrivanja spomenika zahvalnosti četvorici hercegovačkih heroja, koja je bila upriličena na izuzetno svečan i impozantan način, pa je cijeli događaj poprimio jedan široki narodni karakter. Učestvovalo je oko 6.000 sokola i narod uz velike nacionalne manifestacije kakve je Mostar rijetko viđao.

Još od jutarnjih sati u centru Mostara se formirala velika povorka duž cijele ulice Kralja Aleksandra, sve do mosta Vojvode Stepe Stepanovića, u dužini od oko jednog kilometra. Tačno u 10 časova povorka je krenula gradskim ulicama okićenim zastavama ka južnoj kapiji grada. Na čelu su jahali brojni konjanici, birani, uparađeni sokoli u svojim odorama, za njima su nošene zastave, uz državne i vojne bilo je 14 zastava sokolskih četa. Potom je išla vojna muzika "Nevesinjskog puka" i odred vojske, pa sveštenstvo Eparhije zahumsko-hercegovačke, zatim predstavnici raznih nivoa državne vlasti, brojni oficiri mostarskog garnizona, iza njih đaci svih mostarskih škola, pa ratni dobrovoljci i odred četnika, pjevačko društvo "Gusle", potom predstavnici Narodne odbrane, Jadranske straže, "Prosvjete", "Gajreta", "Češke besede", te mnogih kulturnih i humanih društava kao i sportskih klubova.

Oko 11 časova svečana povorka je stigla do spomenika, gdje je po protokolu svak zauzeo svoje mjesto. Velikim aplauzom je pozdravljen izaslanik Njegovog veličanstva kralja Petra Drugog, brigadni general Sreten Todorović iz komande Jadranske divizijske oblasti, koji je obišao i pozdravio počasnu četu. U to je vojni orkestar 32. pješadijskog puka odsvirao državnu himnu, uz skidanje zastora sa spomenika. Potom je uslijedila vojnička komanda "kapu skini", za vjerski obred uz činodejstvo sveštenika Krnjevića, Pejanovića, Katića i Aškrabića, dok je na jektenija odgovarao mješoviti hor društva "Gusle". Spomenik u obliku kamenog obeliska sa krstom na vrhu je potom osvećen.  Na njemu su bile uklesane gusle uz imena strijeljanih rodoljuba i Njegoševe stihove "Blago onom ko dovijek živi". U podnožju je uklesan tekst: "Visoko cijeneći sve nacionalne žrtve za jedinstvo našeg naroda i nedjeljivost Jugoslavije, Sokolska župa Mostar podigla je vidan javan spomenik poštovanja i dubokog pijeteta prema strijeljanim i obješenim Srbima 1914 - 1918. u Mostarskom polju".

Toplim nadahnutim govorom skupu se obratio prota Petar Pejanović. Iza toga su vijence na spomenik položili: u ime Sokolske župe Mostar Čedo Milić, pa Sokola Jugoslavije dr Milorad Dragić, u ime Primorske banovine Đorđe Peško, za Sokole Nevesinja Anto Tomović, za dobrovoljce Dušan Amović, za Narodnu odbranu Ćiril Vivoda, za dobrovoljce Mostara Radoslav Ilić, u ime Četničkog udruženja Tatko Palavestra, zatim predsjednik opštine Gacko Veljko Višnjevac i mnogi drugi.

Vatren patriotski govor je održao starješina Sokola Čedo Milić najzaslužniji čovjek za podizanje ovog spomenika zahvalnosti, koji je ovom prilikom  kao veliku nacionalnu tečevinu, na brigu i čuvanje predao potpredsjedniku mostarske opštine Đorđu Labalu. I gospodin Labalo je održao jedan vrlo nadahnut govor, a za njim se skupu obratio i dr Milorad Dragić. Govorilo se u mikrofon, da bi brojni narod mogao pratiti obraćanja preko nekoliko zvučnika.

Po završetku ceremonije, Sokoli su se organizovano sa muzikom i zastavama vratili u grad, gdje su mostarskoj sirotinji priredili podjelu hrane za pokoj duše pogubljenih rodoljuba. U okviru ove svečanosti održani i sportski turniri, a uveče je u bašti Oficirskog doma priređena svečana akademija.

Dužni smo se ovdje osvrnuti i na ličnost Čeda Milića, kao jednog od najistaknutijih sokolskih i nacionalnih pregalaca Bosne i Hercegovine. Čitav svoj život posvetio je patriotskom radu, a pored Sokola bio je aktivan i u "Prosvjeti" i "Narodnoj odbrani". Na veleizdajničkom procesu u Banjaluci 22. aprila 1916. osuđen je na smrt, ali mu je kazna u ponovljenom postupku preinačena u 20 godina teške tamnice. Više puta je čak i fizički napadan od strane katoličkih udruženja, posebno u Imotskom februara 1940. On početkom aprila 1941. šalje poziv u Nevesinje i druga mjesta da se sokoli uključe u dobrovoljačke čete za odbranu zemlje. U Mostaru jedva umače ustaškom nožu, sklanjajući se u manastir Pivu. I eto, nekako preživi Austrougare i ustaše, ali treće ubice koji su tražili njegovu glavu nije uspio izbjeći. Naime, krajem novembra 1941. zarobiše ga partizani i u Dugi Nikšićkoj poslije mučenja baciše u jamu bezdanicu. Malo se zna da su komunisti na početku rata imali skoro iste spiskove onim ustaškim, za likvidaciju Srba, a na ovom i na mnogim drugim primjerima se vidi da su im i metode likvidacija bile iste. Ubijani su  sveštenici, učitelji intelektualci, solunski dobrovoljci, kulturni i nacionalni radnici, drugim riječima svi istaknuti rodoljubi, koji nisu ideološki podržavali njihov pokret. Komunisti Mostara su bili daleko od pomisli da treba obnoviti pominjani spomenik, ali su zato potpuno nevinog Čedomira Milića proglasili narodnim neprijateljom, kako bi opravdali svoj zločin i njegovoj porodici oduzeli svu imovinu.

Da li je slučajnost da su hiljade istih ljudi, srpskih prvaka i patriota, u kontinuitetu bili na meti Habzburga, nacista, ustaša i Titovih komunista? Ne, nije slučajnost. A da se evo i danas na zapadnom horizontu jasno naziru obrisi te iste politike, vidljivo je svakom Srbinu čiji pogled nije zamućen mrenom jugoslovenstva i lažnim zapadnim vrijednostima.

Kaluđerčić

Akter Bartulovog strijeljanja Milan Kaluđerčić bio je rođeni Sarajlija, sin čuvenog kulturno-prosvjetnog i nacionalnog radnika Steva Kaluđerčića. On je poslije 1918. postao oficir Kraljevine Jugoslavije i u činu pukovnika bio njen ataše u Parizu i Varšavi. U aprilu 1941. pada u njemačko zarobljeništvo gdje se izuzetno časno i hrabro držao. Zna se da je poslije ubistva logoraša Minića oštro protestovao i čak na dvoboj pozvao upravnika logora "Bizmark" pukovnika Sisbera, što je ovaj nadmeno odbio. U Brozovoj državi bio je za kratko aktiviran, ali je ubrzo potpuno odbačen. Imao je dva sina sa suprugom Mostarkom iz porodice Peško.

Autor: Dragan Mijović