Noć uoči finala turnira na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. godine, najbolji mačevalac Austrougarske carevine Bela Zulavski - sanjao je kao na javi. Brdo, gotovo zasječeno sabljom, i na njemu kamena tvrđava, a ispod široko polje, okupano u crvenu boju i presječeno zlatnim snopovima sunca.

U polju on, u svečanoj uniformi, i jedan dječak, nije mogao imati više od dvanaest godina.

- Gdje smo mi? I šta je ovo?

- Ovo je Kosovo polje, a mi smo u tvom snu - odgovori mu dječak. Izgovorio je to mirno i bez sekunde premišljanja, kao da stoji tu već vijekovima. A nije mogao imati više od dvanaest godina.

Ovakav san ga je omeo, dovoljno da u finalnom meču bude nešto sporiji. Poraz je prihvatio dostojanstveno. A i ovo je ogroman uspjeh. Dočekaće ga u Pešti kao junaka. Dok je trajala ceremonija dodjele odličja, predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, baronu Pjeru de Kubertenu se samo na trenutak učinilo da je na licu Bele Zulavskog vidio sjenku strepnje. Nije mogao znati čiji je odraz mačevalac vidio u srebru svoje olimpijske medalje.

U Pešti ga i jesu dočekali kao junaka. Junak je bio i kad su ga kao majora Carske vojske, u julu 1914. ispraćali u Bosnu i Hercegovinu. Tog dana nije osjetio strah. Neki nemir jeste, ali nedjelju dana ranije. Onog jutra kad je čitajući novine vidio sliku prestololonasljednikovog ubice. Ništa određeno, samo osjećaj kao da je već negdje sreo taj pogled koji ga je strijeljao sa prve stranice najtiražnijih novina u carevini. Mjesec dana kasnije, preko Sarajeva i Mostara, napokon je stigao do velike fortifikacije na brdu, nadomak granice sa Crnom Gorom. Tada je prepoznao i tvrđavu, i brdo i oči atentatora.

Jedino polje nije bilo onakvo kao u snu. To ga je ohrabrivalo narednih dana i mjeseci, tokom žestokih okršaja sa crnogorskom vojskom.

Sve je imalo neki svoj ritam. Nekoliko dana borbe, pa onda zatišje. I tako u krug. Na masakre lokalnog srpskog stanovništva gledao je nezainteresovano.

A onda je došao dvadestet šesti oktobar. Predvečerje neobično lijepo za to doba godine. I donio je odluku. Dobar trenutak za izviđanje. Još bolji za postavljanje zasjede. Prvi pucanj čuo je tek kad mu je metak probio grudni koš. Prije nego što je izgubio svijest, vidio je kako pada jedan od njegovih vojnika i kako ostali trče natrag - ka brdu, gotovo zasječenom sabljom. Čuo je samo korake koji mu ce približavaju. I potonuo u mrak.

Nije stigao da vidi neprijataljskog oficira koji je stajao iznad njega. Nije mogao da mu vidi ruke u kojima drži svoju kapu sa crnim obodom. I tjemenom po kome je bilo razliveno ono davno crveno polje, presječeno zlatnim vezom sunca.