Oprosti republiko moja.

U korov smo zarasli temelj postojanja, humke očeva, mi, nedostojni potomci, dostojnih predaka.

Tužan sam jutros kada bih trebao biti srećan. Tužan i postiđen vlastitom nemoći da se oduprem, ustanem i kažem dosta!

Sinovi su ti gladni republiko moja. Da, tvoji sinovi, golobrada djeca iz rovova tvog nastanka.

Sjetiće ih se danas dezerteri i profiteri sa crvenog tepiha, sjetiti i nahraniti mrvicama spalim sa bogate trpeze, pa kada se ugase reflektori pozornice posjedati u crne limuzine i vratiti u svoju raskoš, a njih zaboraviti do nekog narednog Stjepandana ili Vidovdana.

Oprosti nam republiko moja.

Nama, samoubicama sopstvenog imena, naroda, ognjišta.

Oprosti na ugašenom kandilu u đedovoj kući, neuzoranoj njivi i kapiji načetoj rđom nedolaska.

Sve si nam dala i zemlju i vazduh i vodu.

Sve smo uzeli i prodali u bescijenje.

Dala si nam slobodu, izabrali smo ropstvo.

Dala si nam djecu, poslali smo ih u svijet, pretvorili u sužanj stranih gospodara.

I sad tako, tavorimo uljuljkani u sopstvenim lažima, krijići se iza sjena Obilićevog mača i Gavrilovog pucnja, želeći da budemo ono što više nismo, a ignorišući ono što smo postali.

Oprosti nam majko i pomozi još jednom, daj nam snagu, volju i mudrost da spoznamo put izbavljenja, prije nego počasna salva odjekne i za nas i za tebe.

Piše: Davor Cicović