Mnogi ljudi, mnogi narodi danas, odriču se pravog Boga i tako kvare zemlju i božiju tvorevinu. Ovo što se danas radi je obogočovječenje. Nema Boga, već je čovjek Bog. Kao kad nosiš meso, a nemaš frižider, meso se pokvari. Tako se i naša priroda pokvari bez Boga. Otud i ova stradanja. Mi pravoslavni smo so za druge ljude i narode. Zato moramo da pazimo.

Ovo u ekskluzivnom razgovoru za Sputnjik, na pitanje o patnjama pravoslavne braće u Ukrajini, kaže otac Vasilije, iguman manastira Zavala, branika pravoslavlja na zapadu, na rubu Popovog polja u Hercegovini:

- Jedino se pravoslavlje bori protiv grijeha u potpunosti. Mi smo ti sinovi Božiji, izabranici njegovi. Ako so obljutavi, čime će se osoliti sve drugo. Zato ćemo mi biti i prvi pokarani, kao što svoju rođenu djecu prvo ispravljaš, pa drugu. Mi ćemo biti prvi upozoravani, da tako ne živimo, pa onda svi drugi.

Sa arhimandritom Vasilijem Sputnjik je razgovarao poslije liturgije u Crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice. Izgrađena je u 13. vijeku, nedavno je otkriveno, na znatno starijem hramu.

Godinama sam u manastiru

Manastir u kome je boravio Sveti Vasilije Ostroški više puta je rušen, Srbi koji nisu stradali od ustaškog noža, raselili su se u posljednjem ratu. U selo bez ljudi na ivici plodne ravnice koja vodi do mora, je nakon posljednjeg rata prvi, svojom voljom, došao upravo on.

Bio je potpuno sam u ovoj svetinji skrivenoj u stijeni, "Malom Ostrogu", gotovo šest godina. Samo je crkvu zatekao u komadu, ali, kaže, tu je bilo ono što je važnije od svake zgrade:

"Blagodat nije otišla, ako su zgrade postradale od ljudske ruke, od ljudske zlobe, blagodat nije napustila to mjesto. Kad sam došao, ja sam osjećao to. Ne može se uopšte objasniti ljudskim jezikom, neku radost, osjećaj neke starine, osjećaj mira, ljubavi. I to sve nekako ujedno. Iako je sve bilo staro i porušeno, osjećala se svetinja i blagodat u njoj".

Opstaje ko se bavi Bogom i srcem

Eparhija zahumsko-hercegovačka je polako obnavlja svetinju, crkvu, male konake podno stijena, pa i isposnice u pećinama iznad manastira. U jednoj se i služilo dok je obnavljana crkva.

- Poslije rata nije bilo mnogo bratstva, niti se moglo odmah sakupiti. Mogao sam tu biti, zato što sam imao iskustvo monaškog života prije nego što sam došao. Nije mi to smetalo, sva ova okolina koja je bila porušena i puna mržnje i zlobe. Monah gleda u srce i bavi se Bogom, ne bavi se mnogo svijetom, zato i opstaje. Mnogo ga ne poremećuje ta spoljašnjost, bilo da je lijepa ili ružna za oko. Mi se ne bavimo svijetom, već Bogom i svojim srcem.

Otac Vasilije dodaje da monah time nije okrenut samom sebi, već i ljudima koji dolaze, pa mogu da se nauče da se bave Bogom i srcem.

Kojem savezu Srbi da se priklone

Iako nekolicina monaha ovdje živi po strogom monaškom pravilu, bez telefona na kojima je moguće čitati vijesti i gledati fotografije, znaju šta se dešava "u svijetu", pa i da se od Srba zahtijeva da se opredjele, u koji će savez, na koju će stranu svijeta, ko će ih zaštiti.

- To su obične laži koje đavo izmišlja kroz razne filozofije. Tako smo imali i komunizam gdje se nudilo carstvo zemaljsko. Međutim, zato što je tako stvoren, čovjeku je prirodno da živi sa Bogom, kad se odvoji od njega, počne da propada. I sve oko njega. Zato je i došlo do propasti tog društva. Đavo izmišlja razne filozofije, umjetnosti, kulture, načine da čovjek živi, ali uvijek bez Boga. Ne treba ti Bog, šta će ti, možeš sam biti Bog, ti si sebi Bog. Moramo to jednom shvatiti, bez Gospoda koji je spasenje naše duše i priroda našega bića, ne možemo. To je jedini savez kome treba da se okrenemo.

Korito umjesto hljeba nasušnog

Otac Vasilije dodaje da ima i većih zabluda od saveza koji se nude. Ima još izbora, a jedan od njih je, kaže, korito, da ljudi sebe svedu isključivo na tijelo.

- Ako se svedeš na tijelo, onda ti je potrebno korito. Da bude korito puno stalno. A onda moraš neprestano da radiš, pa se život svede samo na rad, jelo i piće. Izgubiš kontakt sa Bogom. Postaješ životinja. Bog te tako posmatra, iako imaš bogoliku dušu. Naša duša je tako velika i moćna da može da se sjedinjuje s njim. Mi to ignorišemo. Kad zrak sunca obasjava neko mjesto, vidimo da li je to mjesto prljavo ili čisto, ali taj zrak sunca se ne miješa sa tim mjestom. Tako je i čovjek stvoren, može da živi bez Boga. Tu je veličina i opasnost čovjeka, što ima slobodnu volju, može da je zloupotrebi, da je suprotstavi Bogu. Izlaz, rješenje je, da se Bogu vratimo. U svakoj situaciji, pa i u današnjoj.

Samopouzdanje, gordom radovanje

Dodaje kako mu se jedan mladić požalio da nema dovoljno samopouzdanja. Mnogo se smijao tome, jer objašnjava u kakvom diktatu žive mladi ljudi danas, moraju da budu mali bogovi.

- Imati samopouzdanje, onako kako ga on tumači, to je, vjerovati u sebe. A to je gordost. Ali on to ne zna, misli da treba sebi vjerovati, svojim moćima i snazi, a vidi da ne može da postigne. Običan san ga nekad savlada, pa ne može da uradi što je naumio.

Samopouzdanje o kome psiholozi djeci govore, uzdaj se u sebe, možeš ti to, za nas je to smiješno. Ljudi koji počnu duhovno da žive, u zajednici sa Bogom, kroz vrline i Svete tajne, oni vide koliko je čovjek nemoćan i koliko mu je neprestano potrebna pomoć Božija.

Naši stari koji su živjeli hrišćanskim, jevanđelskim životom, čuvali su se grijeha. I sad ih sretnem, imaju dosta godina, Bog im je produžio život ovdje na zemlji. Čestiti, pošteni ljudi, imaju snage, ali uvijek kažu - ako Bog da".

Piše: Senka Miloš