Dok sam bila mlađa i dok je meni i mom sada pokojnom suprugu Risti, kuća bila puna čeljadi, radosti i veselja, imali smo i po 70 priplodnih ovaca, pet krava, pun svinjac i ćumez kokošaka. U ovo vrijeme kad sam ostala sama, u mojoj štali i toru je jedna krava i tele, nešto koka i desetak ovaca sa jednim ovnom, priča baka Milja, koju mnogi zovu još i Zorka, Lošić (78) iz sela Gornje Osovo nedaleko od Rogatice.

- Iako sam, zbog starosti i svega onog što godine nose, spala na desetak ovaca, one me iz godine u godinu „tjeraju“ da ih imam više. Svake godine na svijet uglavnom donose po dvoje jagnjadi, a jedna je čak donijela i četvorke, da bi u dosadašnjem dijelu ovog ljeta gospodnjeg četiri od 10, koliko ih trenutno imam, donijele devetoro jagnjadi. Tri su se obliznile i jedna, moja Jabuka, u četvrtom jagnjenju, rodila je žive i zdrave trojke. Radi se o tri ženska jagnjeta, tri djevojčice, kojim sam ja dale imena – Dunja, Višnja i Trešnja.

Ona dodaje da već imaju 15-tak dana i da uz pažnju brižne majke i njeno hranjenje flašicama, dobro napreduju.

- Otele su se i već se međusobno igraju, kao i sva druga djeca. Lijepo ih je gledati kad se na ranom martovskom suncu igraju sa ostalim jagnjadima - dodaje baka Milja na čijim već uveliko krhkim ženskim leđima stoji kuća Riste Lošića, u svoje vrijeme uglednog čovjeka i domaćina, čiji je jedinac sin Savo u 26-toj godini poginuo kao borac Vojske Republike Srpske (VRS) tokom posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Miljinom suprugu Risti, srce od tuge i žalosti za jedincem stalo prije sedam godina.

Baka Milja, suznih očiju i tiho, da se jedva čuje, priča još da sada živi i pokušava da sačuva imanje za unuka Igora, sina njenog poginulog sina Save, koji živi u Austriji sa porodicom. U Miljinom srcu je i unuka Željana, kćerka pokojnog Save, koja sa porodicom živi u Doboju, i svi ostali iz njene velike porodice.

Za sve njih vrata bakine kuće u njihovom Gornjem Osovu su širom otvorena. O srcu ove krepke i još uvijek vrijedne starice da se i ne govori.

Piše: Sreten Mitrović