Sveže otkopane humke liče na gnojave čireve koji su popucali na obrazu zemlje.

Kao vrane, žene u crnini, pritisle su blatnjavu zemlju malčice crvenkastu.

Jedna starica pored puta naložila polomljene komade krstača čekajući da, otkopaju njene izginule.

Četvorogodišnja devojčica, umotana babinim šalom, zgrčena između njenih nogu, igra se sa lutkom.

Gacam kroz blato patikama. Razvezala mi se pertla i onako blatnjava zapliće mi se između nogu, nalik na mladunče gmaza. Ne mogu da se sagnem.

Na samom kraju groblja žena u crnini, promrzlih ispucanih ruku, pušta iz grla polukrik sličan režanju, smrtonosnom ropcu ranjene zveri:

„Kako ću te ostaviti, kako ću te ostaviti.“

Tu u blizini je i grob novinara Živka Filipovića. Njegova žena nema novca da ga preseli.

Posljednja seoba ovih ilidžanskih Srba sa groblja u Vlakovu košta trista pedeset maraka. A vojnička plata je dvadeset maraka.

Seli se mrtvi Srbi iz Srpskog Sarajeva.

Jedan je imao novca da ponese sa sobom mrtvog oca, ali je živu majku ostavio u kući.

Kalauzi mi Željko Pržulj, pisac i ratnik.

„Pucam u nebo. Pade zvijezda. A ja nemam želje. Šteta za zvijezdu. Iza zvijezde koja je pala ostade na nebu rupa kao kad se vadi gnojav zub“, kaže.

Dočekaću novu godinu na Grbavici.

Hodam Grbavicom pored natpisa „Pazi snajper“ koji su počeli da blijede. Ispod, žica na kojim su bili zastori od ćebadi i platna, nekad jedina zaštita od snajpera, na kojim se mogu vidjeti još samo bijedne krpe izrešetane mecima.

Hodam Grbavicom koja se četiri godine, uprkos svakoj logici, održala.

Sanjam kao Sioran o riječima koje bi kao pesnice lomile vilice.

Padao je mrak. Između kontejnera za smeće koje od Dejtona niko ne odnosi, sačekaće muslimane, lutaju čopori napuštenih pasa. Napušteni ljudi su napustili pse. Zavijanje čopora u noći ličim na jecaje, na krike. Psi zavijaju, a učini ti se da zavijaju ljudi. U napuštenom gradu, sablasno tihom, na zgradama još po neki osvjetljen prozor.

Ovdje ipak ima ljudi.

Nema, kažu, svjetlo je ostavljeno onako.

Žurka na radio Oslobođenju. Radio-stanici koju je poklonio Savros, Grk. Grci su njih sedam, osam, i noćas sa nama. Bojana, ja i Dule Despotov smo gosti.

Ostali su u Sarajevu trista godina. Ostale su samo stare Sarajlije.

Tu je i orkestar Grbavica bluz.

Noć uz metaksu i, kako se približavala ponoć postajala je sve zgusnutija, da bi se u ponoć rasprsla u bolan i ni zajednički krik, pomiješan sa pucanjem iz kalašnjikova kroz prozor i eksplozijama bombi.

Klajiću, Kaporu i Crnčeviću u Skadarliju, tad je Kapor živio tamo, javljam se telefonom. Kažem gdje sam.

„Lažeš“, ne vjeruje mi Momo.

„Slušaj posljednji put Grbavica bluz.“

A onda peta Betovenova na kalašnjikovu.

Piše: Nebojša Jevrić