Na gradskom groblju u Donjim Miljevićima u Istočnom Sarajevu, zajedno sa svojim sugrađanima, srpskim civilima i braniocima, sahranjen je Ragib Halilović zvani Rakac, pripadnik Prve sarajevske brigade VRS.

Zbog junačkih djela i humanosti iskazane tokom rata Ragib je u narodu stekao epitet “Heroj sa Grbavice”. U sjećanju svojih komšija, saboraca, sugrađana ostao je upamćen kao čovjek velikog srca, hrabar, častan, pošten, spreman uvijek i svakome da pomogne.

Ragib je rođen 17. marta 1958. u Sarajevu, živio je u sarajevskom naselju Grbavica, gdje se školovao i proveo najljepše dane svoga života. Taj život, iako nije potrajao dugo, bio je ispunjen i bogat prelijepim uspomenama, djelima, ličnostima, a sjećanje na ovog velikog heroja ne blijedi.

Ragib je bio dio raje sa Grbavice, vedrog duha, uvijek nasmijan i pozitivan. Imao je prijatelje među pripadnicima svih naroda, a svoju Jugoslaviju volio je najviše na svijetu. Zalagao se za bratsvo i jedinstvo, za jednakost i ravnopravnost naroda i manjina, i zato mu je slom naše zajedničke države veoma, veoma teško pao.

Ubistvom starog svata na Baščaršiji, 1. marta 1992. započinje rat u BiH, postavljaju se barikade, započinju prebijanja i zlostavljanja Srba, a formiraju se i prvi logori za Srbe. Tih logora je samo u Sarajevu bilo 124, dok ih je na području šire BiH bilo 546. Ljudima, humanistima kao što je bio i Ragib teško je pala činjenica da se ljudi ubijaju, muče i protjeruju samo zato što su Srbi i pravoslavci. Među prvima je obukao uniformu i stao na branik otadžbine. Branio je sebe, svoju porodicu, svoje komšije i prijatelje, svoje sugrađane sa kojima je odrastao od fašizma i zla koje je razaralo Jugu.

– Najmanje je to bio rat Srba i muslimana, to je bio sukob dobra i zla, nas poštenih ljudi sa Grbavice, Srba, muslimana, mješovitih brakova, koji smo se krili po podrumima koji smo danonoćno terorisani po Grbavici, Vracama, Vogošći, Ilidži, Ilijašu sa jedne strane, i fašizma, zla i mržnje koju su pokazivali pripadnici vojske Alijine tzv. Armije BiH koji su nas tri i po godine terorisali i ubijali. To je bio sukob dobra i zla. Mnogi muslimani pošteni su uzeli oružje u ruke i branili i sebe i nas od Alije i tih terorista tamo, branili su djecu i žene koji su bili najveće žrtve tog terora. Hiljade, hiljada ljudi, ne samo Srba, nego i muslimana, Hrvata je prebjeglo iz muslimanskog djela Sarajeva, tog Alijinog logora, upravo na Grbavicu, dolazili su ljudi modri i krvavi iz logora, dolazile su silovane Srpkinje koje su preživjele pakao pravi tamo…I Boško i Admira kad nisu mogli da izdrže pritisak i prijetnje pošli su na Grbavicu da se spasu, ali ih muslimanski snajperisti ubiše… – svjedočila je Milica, stanovnica Grbavice, koja je čitav rat provela u ovom naselju.

Nisu svi bili za ideologiju ubijanja, silovanja i etničkog čišćenja kakvu je zagovarao zločinački Izetbegovićev režim iz Sarajeva. Nije Ragib želio da ubija svoje komšije Srbe, nije želio da učestvuje u stvaranju islamske države BiH, nije želio da ratuje za bolesne ideale i ciljeve…bio je odlučan u svojoj borbi da sačuva mir i suživot. Bio je predstavnik svih onih poštenih Sarajlija koji nisu željeli rat, koji su bili za suživot, međusobnu toleranciju i prave ljudske vrijednosti.

Hrabri Ragib nije mogao mirno da posmatra kako Alijini ekstremisti ubijaju i terorišu nedužan narod. Teško mu je padala svaka vijest o smrti bilo kog čovjeka, naročito civila. Zato je odlučio da se do smrti bori za mir i slobodu. Stao je u zaštitu svog grada i svog naroda, onako kako niko to nije umio. Bio je primjer svima na bojnom polju, kako vojnicima tako i civilima čiji su životi bili itekako ugroženi u tom strašnom periodu.

Bio je pravičan, pošten, a nikako osvetoljubiv. Njegovo ime je simbol junaštva i hrabrosti i zlatnim slovima će ostati upisano u istoriji. To je bio junak sa jasnom vizijom i sa jasnim principima! Građani Grbavice upravo ga u takvom sjećanju i čuvaju, pamte i pominju.

Ragib je bio skroman mladić i običan čovjek iz naroda kojem su ljudi itekako vjerovali, koga su svi voljeli, poštovali i cijenili. Bio je neustrašiv i uvijek spreman za akciju. Jedini cilj i Ragiba i svih drugih heroja bio je da zaštite tu djecu, te majke i nedužan narod koji su zaista bili na ivici istrebljenja.

Mnogi Bošnjaci odlučili su da ostanu na ratnoj Grbavici i da podijele ratnu sudbinu sa svojim komšijama. Nisu željeli da napuštaju svoje domove, već su ostali zbog čega su vrlo brzo putem Alijinih medija proglašeni “izdajnicima, četnicima, špijunima”. Salvama uvreda i lažnim optužbama režim Alije Izetbegovića pravdao je ubijanje civila što na Grbavici, što u drugim opštinama Istočnog Sarajeva. Više stotina Bošnjaka-muslimana ubijeno je i ranjeno u granatiranju i snajperskom djelovanju Alijine tzv. Armije BiH po Grbavici. Među žrtvama je bilo najviše žena i djece.

Glavna sestra u operacionoj sali u Vojnoj bolnici “Koran” Dušanka Cicović rekla je za Srnu da je ta zdravstvena ustanova radila u gotovo nemogućim uslovima.

- Bolnica na Koranu, zahvaljujući stručnosti tadašnjeg kadra, funkcionisala je u teškim uslovima, ali, uprkos svemu, Pale nikada nisu imale bolju zdravstvenu zaštitu nego u toku rata - rekla je ona.

Cicovićeva je naglasila da su u skladu sa Hipokratovom zakletvom pristupali i profesionalno se odnosili prema svim pacijentima bez obzira na nacionalnost.

- Jedne prilike dovezli su nam majku i kćerku muslimanske nacionalnosti sa Grbavice koje je pogodio snajper dok su išle po hranu. Majka je bila slijepa, a zadobila je povrede obje potkoljenice, dok je djevojčica pogođena u preponu, u glavnu arteriju. Na svu sreću nije iskrvarila i uspjeli smo je spasiti - prisjetila se Cicovićeva zločina koji je muslimanska tzv. Armija BiH počinila upravo nad Bošnjačim/muslimanskim stanovništvom.

Ona je navela da u tom ratnom periodu nije bilo radnog vremena za medicinsko osoblje.

- U svako doba dana ili noći, u zavisnosti od potreba službe, dolazili smo na posao i radili, a osoblje koje je bilo i smješteno u bolnici na svaki zvuk sirene trčalo je do sanitetskog vozila da pomogne - rekla je Cicovićeva, dodavši da niko od zaposlenih nije znao za umor, a sve u želji da se što više ranjenika spasi. Bolnica je bila prepuna ranjenih pacijenata, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ranjavanja su najčešće nastajala kao posljedica snajperskog djelovanja, ali i granatiranja.

Sarajevsko naselje Grbavica jedno je od simbola ratnog stradanja srpskog stanovništva. Ovo naselje je simbol otpora, herojstva i nepokorive snage njenih građana. Grbavica je tokom rata bila opkoljena sa svih strana muslimanskim položajima i kao takva danonoćno izložena granatiranju i snajperskom djelovanju.

Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja na Grbavici (baš kao i u ostalim djelovima Istočnog Sarajeva) je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog djelovanja po srpskom civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pješadijskog naoružanja od strane muslimanske tzv. Armije BiH. Danonoćno su na meti granatiranja i snajperskog djelovanja bile zdravstvene ustanove, crkve, školska igrališta, neboderi, stambene zgrade, pijace, vrtići, stambene zgrade..

Civili na Grbavici, ali i drugim dijelovima Istočnog Sarajeva su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hljeb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, tramvaje i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Djecu su snajperisti ubijali dok su se igrala ispred kuća, hodala kraj roditelja ili se vraćala iz škole…

Tokom agresije ubijeno je 1012 građana Grbavice svih nacionalnosti, među kojima i dvadeset dvoje djece. Granate i snajperski meci ubijali su i ranjavali i Bošnjake i Hrvate, zbog čega su neki još te 1992. javno protestvovali i molili Aliju Izetbegovića da prestane sa terorom. Najveći broj Bošnjaka na Grbavici upravo je i stradao od granata i snajpera Alijine vojske.

Ragib je svoje zadatke obavljao časno i pošteno. Saborci o njemu imaju samo riječi hvale. Njegov vedar duh, želja i spremnost da pomogne, zaštiti, odbrani bili su njegov zaštitni znak. Ragib je poginuo 19. maja 1993. godine, a svoje ime upisao je vječno u legendu.

O ovom heroju sa Grbavice trebamo govoriti! Pred to spomen-obilježje u Miljevićima trebalo bi održavati istorijski čas kako bi i generacije koje dolaze naučile važne životne lekcije, od toga šta znači biti heroj i voljeti svoj grad, svoju zemlju i svoj narod do smrti. To spomen-obilježje jeste i mora biti i ostati most pomirenja i mjesto ponosa i slave.

Pričajmo o Ragibu, pišimo o njegovom herojstvu u knjigama, snimajmo o tome filmove, serije, dokumentarne emisije…nazovimo po njemu trgove, ulice, ustanove…nemojmo dozvoliti da zaborav pokrije sve ono što vrijedi, sačuvajmo sjećanje!