Jutro, trećeg maja počelo je uobičajno, kao i svako drugo. Lijep i sunčan dan i taman kada sam planirao kako ga započeti stiže mi poruka od mog druga Bekija.

„Pijemo li je ?“

„Naravno, izlazi“, odgovorio sam mu.

Uz jutarnju kaficu priču počinje Beki.

„Jesi li vidio kako lažu i petljaju i poslije dvadeset i sedam godina?“

Tema se odnosila naravno na „Dobrovoljačku“. Ratno-huškačka, dobro uštimana matrica iz čaršije još uvijek je aktuelna.

„Ko nam je kriv moj brate kad kod nas niko o tome ništa ne piše, par objava na Dnevniku, koje se svake godine vrte iste“, odgovorih mu.

Moram priznati da sam poslije onog teksta majora Pantelića "U paklu Skenderije" i ja počeo nešto raditi po tom pitanju, ali kod učesnika događaja iz naše jedinice se ponavljala uvijek ona rečenica „Ma ne bi se ja u to vraćao“.

„Pokušao sam ja nešto sinoć naškrabati na fejsu, ali mi ne ide“, reče Beki.

„’Ajmo kod mene, pričaj meni ja ću je sastaviti“, na brzinu popismo kafu i dođosmo kod mene. Uzimam laptop i priča krenu.

2. maj 1992.

Ujutro 2. maja 1992. sam predao dužnost dežurnog KPS-a u kasarni Viktor Bubanj(KVB) i krenuo da odmorim. Oko podneva smo dobili uzbunu i izlazimo pred objekat gdje se raspoređujemo u borbene grupe. Raspoređen sam u Borbeno oklopno vozilo „Vidra“ (BVP M-80A1), na mjesto nišandžije. Komandir vozila je bio potporučnik Pelemiš, a vozač stariji vodnik Plazinić. Ostalu posadu su činili vojnici iz rezervnog sastava: Savović, Vuković, Tijanić, te vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka: Pantić i Simić.

Naređene pretpostavljene komande je bila ispomoć na odbrani komande 2. Vojne oblasti koja se nalazila na Bistriku u blokadi sa konstantnim napadima Zelenih beretki i TO.

U akciji su učestvovala dva BOV-a (VPB M-86) i tri „Vidre“. Pravac kretanja kolone je bio KVB-Otoka-Pofalići-Skenderija-Bistrik. Na putu ka odredištu kod Elektroprivrede na „Socijalnom“ dolazi do prvog oružanog sukoba na kolonu vozila. Dejstvovano je iz pješadijskog naoružanja, ali bez gubitaka. Kolona se nije zaustavljala, na napad je uzvraćeno iz pokreta i nastavljeno je kretanje prema Bistriku.

Po dolasku na Skenderiju smo uočili nekoliko vojnih vozila „pincgauer“ i tramvaje kako gore. Putem radio veze čujemo da se jedno naše vozilo odvojilo prema Vojnoj bolnici i naređenje da se dio vozila vrati u kasarnu Viktor Bubanj jer je bila pretpostavka da će biti napadnuta.

Naše vozilo je nastavilo kretanje i ubrzo smo došli do komande na Bistriku. Kasnije stiže naš BOV sa komandirom vozila potporučnikom Šabanom Hajdarevićem. Oni su na Skenderiji primjetili naše vojnike koji su napadnuti u zasjedi, te ih pokupili i transportovali do Vojne bolnice.

U toku našeg dolaska, na komandu je u više navrata otvarana vatra. Odmah smo se uključili u odbranu, i odgovorili na napade neprijatelja. Naša posada je zauzela borbene položaje unutar komande, gdje je sa prozara dejstvovala po neprijateljskim položajima.

Ja sam ostao u kupoli vozila i davao vatrenu podršku. U jednom trenutku sam uočio da je pogođen vojnik na redovnom odsluženju vojnog roka Nović, kojem je ostalo nekoliko dana do razduženja. U akciju je pošao dobrovoljno iako mu je sugerisano da ne ide. Pogođen je na samom ulazu u komandu ispred mog vozila. Uzvratio sam vatru, ali su me zasuli protiv-oklopnim sredstvima. Čuo sam šest detonacija i čujem dozivanje Savovića, jer nisu znali da li sam živ.

Poslije sedmog udara osjetim topao pritisak i miris gorevine u vozilu. Od detonacije sam pomalo dezorjentisan. U jednom trenutku sam osjetio da me neko povlači iz vozila, to je bio Šaban, koji je počeo sa mnom komunicirati, međutim, od udara ga u tom trenutku ništa nisam razumio jer sam bio u šoku. Moja oprema je počela da gori, Šaban je rekao Pelemišu da nas pokriva vatrom dok ne uđemo u zgradu. U zgradi mi je ukazana pomoć i upućen sam na odmor. Poslije nekoliko sati odmora, sluh mi se vraća i osjećam se dobro. Kako noć odmiče sukobi jenjavaju i noć protiče mirno.

3. maj 1992.

Prilikom polaska kolone prema Lukavici, naše vozilo je bilo na začelju kolone. Kolona se zaustavlja samo dvadesetak metara od tačke polaska. Ubrzo čujemo i pješadijsku vatru. Bili smo napadnuti sa svih strana.

U jednom trenutku smo čuli pozive na predaju. Prilikom otvaranja vrata našeg transportera, neko od muslimana je otvorio vatru, gdje biva pogođen jedan od vojnika. Kasnije sam saznao da je to bio vojnik Simić i da nije preživio.

Napuštamo vozilo i obaraju nas na asfalt. Tu smo razoružani i uz prijetnje smrću trpimo strašno batinjanje. Poslije nekog vremena, nam naređuju da se postrojimo i krenemo prema FIS-u.

Pred FIS-om su nas dočekali Šiber, Divijak i Kljujić. Tu nas postrojavaju i razdvajaju na vojnike, rezerviste i starješine. Tu su prepoznali Pelemiša i uz maltretiranje ga odvode u nepoznatom pravcu. Pokušao sam se prebaciti u onu grupu gdje su bili redovni vojnici, ali me je jedan pripadnik Zelenih beretki primjetio i uz psovanje i udaranje me vratio.

Po ulasku u salu, dvojica naoružanih lica u civilu odvode mene i Savovića da damo izjavu za Jutel. Pješke smo došli do stanice Policije, gdje smo zatekli i Pelemiša. Na glavi sam primjetio da je Pelemiš izudaran. Policajac koji je bio u kancelariji je rekao da nas odvedu na meni nepoznato mjesto. Odvezli su nas i smjestili u neku prostoriju gdje su došli neki naoružani civili. Vrijeđali su nas i prijetili smrću.

Tu su nam dali instrukcije šta moramo reći u izjavi za medije. Niko sa televizije tu noć nije došao. Meni je jedan od tih civila prišao sa nožem i prijetio mi smrću uz psovke. S nekim prkosom sam mu odgovorio „Samo kolji šta čekaš“. Poslije odgovora dobio sam udarac u glavu, gdje sam pao na pod. Odatle smo vraćeni u FIS.

Po ulasku u salu sam vidio Vukovića kako kleči, vidno sa povredama. Sjedamo na parket i dobijamo naređenje da se okrenemo preme zidu i legnemo. Čujem, pošto je bio blizu, kako Vukovića ispituju uz fizičko maltrtiranje i od njega traže da im kaže ko su redovni vojnici, a ko rezervisti. Poslije nekog vremena, zaključio sam da su se stražari smijenili i maltretiranje je nastavljeno. Posebno se istaklo maltreiranje starješina, a pogotovo Mastilovića i Vukovića koji su bili iz Foče. Vukovića su tukli toliko, da je jedan od krvnika slomio kundak od puške.

U toku noći sam pitao jednog od stražara da idem u toalet, na šta mi je odgovorio „Ako izađeš bićeš zaklan, pišaj u gaće“. Pred zoru mi je taj isti stražar prišao i upitao me hoću li u WC. Objašnjavao mi je da su „neki“ bili gore i da onda nije smio.

4. maj 1992.

Oko 7 sati ulazi veća grupa naoružanih lica, koja nam naređuje da ustanemo, a Vukovića i još nekoliko lica odvode u dno sale i naređuju im da legnu i nabiju glavu na pod. Poslije nekog vremena nam donose doručak i puštaju nas da zapalimo cigarete. U tom trenutku dolaze i pripadnici Crvenog krsta, gdje se hvale kako sa nama postupaju humano i kako nam daju obroke i sve ostalo redovno. Meni i Savoviću su prišli i prijetili kako nas neće staviti na spisak za razmjenu nego nas ubiti. Tu je Savovića jedan od stražara udario. Naređeno nam je da se izdvojimo iz grupe i da legnemo na pod. Djevojka iz Crvenog krsta je prošla mimo nas, gdje je ja zovem i govorim da nismo na spisku. Dali smo joj lične podatke i ostajemo tu dok lica iz CK nije izvršila popis.

Pošto su izašli, mene i Savovića po kazni prebacuju u grupu kod Vukovića, gdje nam je naređeno da legnemo. Tu sam u jednom trenutku slučajno pomakao glavu, zbog čega me je jedan od stražara udario nogom u glavu, i tom prilikom nanio povredu glave i osjetio sam da su mi izbijena dva zuba. Oblila me krv, a on mi je donio neku krpu da se obrišem da ne prljam parket četničkom krvlju.

Poslije nekog vremena prilikom obilaska, prepozanao me je jedan policajac, koji je odmah me podigao i pružio mi pomoć. To je bio Ramiz iz specijalne jedinice MUP-a, kojem sam jednom prilikom pomogao, a koji mi to nije zaboravio. Odveo me u toalet, gdje sam se umio i malo osvježio. Zadržao me po povratku kod sebe i nije dao da me vrate u grupu gdje su me maltretirali. Donio mi je cigarete koje sam podjelio ostalim zarobljenicima. Takođe donio mi je i ćevape i koka-kolu. Rekao mi je da se ne brinem i da će me u ne dolasku autobusa on lično vratiti u kasarnu. Ubrzo su ipak došli autobusi. Ja sam zamolio Ramiza da izvuče Savovića i Vukovića. Međutim, Savović je došao ali Vuković nije.

Ukrcali smo se u autobuse i krenuli put Lukavice. Uz Vukovića u FIS-u je ostalo nekoliko pripadnika JNA. Kolona je bez problema stigla u kasarnu Slobodan Princip-Seljo. Tu nas je dočekao vodnik Topić sa još par pripadnika jedinice. U kasarni nam je ukazana pomoć.

„Eto to je to, to je prava istina“, završi Beki.

Ja sam nekoliko trenutaka ostao onako nijem. Hiljade misli mi je prošlo kroz glavu.

Prvo što mi je palo na pamet je to da je Beki stvarno bio borac, kakav borac, borčina. Prošao je dosta toga u ratu, odlikovan „Medaljom zasluga za narod“. Sada je na birou, nezaposlen. Otac troje djece, od čega dvoje sa poteškoćama u razvoju. Država i društvo mu se nisu odužili na pravi način, a koliko je samo tih majskih dana svojim očima vidio smrt!!!

Napisano 2. 5.2019. godine

Autor: Dragan Pjević