Rasoja – selo Gnjatovića, nalazi se jugozapadno od Lovinca, kotar Gračac. Ovo srpsko selo, tri puta je bilo poprište ustaškog pogroma. Prvi pogrom izvršen je 11 i 12. juna, da bi ustaše zločine ponovile 29. jula i 2. avgusta 1941. godine.

U Lovinac je 10. juna 1941. godine došao Pavelićev doglavnik, zloglasni Mile Budak iz sela Sveti Rok, na sastanak svih ustaških pristalica zakazan za 11. jun. Govoreći o čistoći hrvatske nacije i položaju Srba u Hrvatskoj, Budak je izjavio:

- Što se Srba tiče, nije dosta drvo posjeći, treba mu i žile iščupati -

Kada su u pitanju Srbi iz Rasoje i Rončevića, ustaše su bukvalno postupile po instrukciji Mile Budaka.

Dogovor je kratko trajao.

U prvom zahvatu, trebalo je pohvatati i likvidirati uglednije ljude. U selo je planirano upasti sa svih prilaznih puteva, a na istaknutim mjestima postaviti straže i osmatračnice. Glavnina ustaša treba da upadne u selo i u prvom momentu da se ponaša “miroljubivo”, tražeći oružje u kućama čije domaćine treba hapsiti i dotjerati nasred sela bez obzira na odziv na predaju oružja.

Ovo su izvršili vrlo lako budući da su zločinci bili poznanici sa Gnjatovićima pa im u selu nije bilo ništa nepoznato.

Odmah po završetku sastanka u Sv. Roku, 11. juna 1941. godine oko 15 sati, ustaše su upale u selo sa svih strana. Grupa oko Marka Balena Zule nastojala je da se istakne. Od Lovinca je došla veća grupa ustaša na čelu sa zapovjednikom Stilinovićem i njegovim zamjenikom Krešom Drezgom. Pored njih bio je i mesar Marko Ivezić koji je obavljao funkciju povjerenika u opštinskom poglavarstvu.

Nastala je panika u selu, ali su ustaše uspjele primiriti narod ubjeđujući ih da su došli samo da pokupe oružje od mještana.

U sred sela privedeno je 18 Srba. Ustaše su pustili dvojicu ljudi, a ostalih 16 poveli prema Lovincu objašnjavajući im da moraju otići dati “izjave” i da im se ništa neće desiti.

Na pola puta prema Lovincu, kod njive Barišinke iz kolone je pokušao pobjeći Gnjatović Đure Dmitar Ćako koji je tom prilikom ubijen. Još dvojicu zarobljenih Srba ustaše su pustili dok su još bili na putu.

Na ulazu u Lovinac, onako svezane počeli su ih krvnički udarati i to se nastavilo i u podrumu žandarmerijske kasarne gdje su ih ubacili svezane i pretučene.

Iza ponoći su ih pretučene odvezali i pobacali na zaprežna kola. Ustaše su posjedale preko žrtava i krenuli prema željezničkoj stanici, a odatle skrenuli prema Raduču.

Kada su stigli do kapele “Jovića Kadina” u Raduču, kola su odjednom skrenula pod Gradinu i zaustavila se u potoku.

Dane Gnjatović je u tom momentu uspio iskočiti iz kola i pobjeći sa strijeljanja. Dok su još bili u kolima, Jovo Gnjatović se obratio vozaču rekavši mu da ima kod kuće para koje nije ranije prijavio ustašama. Krešo Drezgo ga je skinuo sa kola i odveo u nepoznatom pravcu. Pronašli su ga dva dana kasnije mrtvog i sahranili.

Ostale Gnjatoviće ustaše su poubijale na licu mjesta pod Gradinom, a tijela jedanaest ubijenih sahranili su Radučani istog dana. Tijela su bila unakažena toliko da se nisu mogla prepoznati. U ta dva dana, 11. i 12. juna 1941. godine, zvjerski je ubijeno ukupno 13 Gnjatovića.