Žive li ljudi u Bosni i Hercegovini dobro, a da toga nisu ni svjesni ili naši političari žive toliko dobro da nisu svjesni kako žive obični ljudi?

Ako uzmemo u obzir podatke koji kažu da se BiH, prema kupovnoj moći građana, nalazi na evropskom dnu, te da je lani ovu zemlju napustilo čak 170.000 stanovnika, odgovor se nameće sam po sebi.

Ipak, uprkos ovim podacima, od naših funkcionera nerijetko možemo čuti kako se ovdje sasvim solidno živi, pa nas je nedavno ministrica inostranih poslova BiH, Bisera Turković pokušala ubijediti u to da smo “pomalo razmaženi”, te da trebamo biti zadovoljni sve dok imamo “svjetlo, toplinu u domu i nešto za pojesti”.

Njenoj izjavi, koja je izazvala podsmijeh, ali i ogorčenost javnosti, prethodila je ona, ništa manje bezobzirna, izjava premijera Federacije, Fadila Novalića da “nije ulje poskupilo, nego ga možete kupiti manje”.

U isti koš, možemo smjestiti i onu čuvenu “ne može priča o komoditetu biti dominantna, jer danas niko u svijetu ne živi dobro”, koju je izgovorio srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik.

Ako na to dodamo i njegovu nedavnu izjavu da ne zna kolika mu je plata kao članu Predsjedništva BiH, dok sa druge strane običan čovjek svoju svaki mjesec prekraja i broji do posljednje marke, onda odgovor na ranije postavljeno pitanje postaje još jasniji.

Kome vjerovati?

Na kraju, kome vjerovati, političarima koji kažu da imamo dobar život ili brojkama koje nas suočavaju sa mnogo surovijom realnošću?

– Smatram da političari, prije svega, žele zavarati narod, to su ljudi koji po prirodi stvari, svog položaja i svog ukupnog habitusa, ne govore istinu – smatra sociolog Ivan Šijaković i dodaje:

– Njima su laž i stvaranje lažne predstave, u cilju zavaravanja ljudi, opsesija – kategoričan je on.

S druge strane, dodaje Šijaković, političari zasigurno žive dobro, ne žive od svojih primarnih plata, imaju mnoštvo različitih izvora prihoda, pa onda i ne mogu da razumiju kako običan čovjek živi u Bosni i Hercegovini.

– Ovde je politika iznad svega i ona pokušava da nametne svoja mjerila, iznad onih socijalnih i ekonomskih. Dovoljno je reći da su, prema kupovnoj moći građana,  u Evropi samo Sjeverna Makedonija i Moldavija ispod BiH. Svako može da ode na internet, da pogleda podatke i da ne sluša Novalića, Turkovićevu, Dodika i ostale. Samo svjetska mjerila treba pratiti, a ako ste negdje među posljednjim mjestima u Evropi, onda svaka druga priča nema smisla – rekao je Šijaković za Srpskainfo.

Nažalost, kaže on, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji više vjeruju riječima funkcionera, nego svom razumu i mjerodavnim  podacima.

– Na ljude koji su njihovi pratioci i vjerni slušaoci takve riječi utiču pozitivno, a kod onih koji malo više razmišljaju, a to je otprilike 30 odsto ljudi, izazivaju nelagodu, toliko da im dođe da iskoče iz svoje kože. Nažalost, oni počivaju na ovim prvim ljudima, ljudima koji su izgubljeni, siromašni, ali i zaluđeni nacionalizmom u smislu „bolje umrijeti od gladi kao Srbin, nego kao Nesrbin živjeti bogovski“, a isto se može primjeniti i za Hrvate i Bošnjake. Znaju političari da takve zavaravajuće riječi, koje su namijenjene za otupljivanje socijalne oštrice, na jedan dio njihovih birača djeluju stimulativno – zaključio je Šijaković.

Otuđenost od građana

Slično mišljenje dijeli i Aleksandar Žolja iz Helsinškog parlamenta, koji kaže da takve izjave funkcionera svjedoče o tome koliko im je stalo do građana.

Takođe, dodaje on, u svom svakodnevnom pojavljivanju u javnosti i enormnom prisustvu u medijima, političari “moraju pričati neke gluposti”.

– Mislim da su naši političari navikli da pričaju gluposti, jer nemaju odgovornost ni prema kome i znaju da neće biti kažnjeni. Čak štaviše, možda idu i korak dalje u smislu da su oni naše zvijezde i da je bitno da se što više pojavljuju, gdje, prije svega, mislim na Milorada Dodika. Brinu samo o sebi i žive u svom svijetu. Otuđeni su od građana. Čak se, rekao bih, pomalo i poigravaju sa nama – kategoričan je Žolja.