Doc. dr Marijana Mitrić sa Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu danas je s javnošću podijelila svoj rad Posljednja sarajevska adresa Moma Kapora.

Ovaj rad predstavljen je u okviru manifestacije "Momo Kapor - čuvar adrese".

POSLjEDNjA SARAJEVSKA ADRESA MOMA KAPORA

Sa Kaporovim knjigama sam se susrela čim sam postala član odjeljenja za odrasle fočanske biblioteke. Bilo je to vrijeme (govorim o kraju devedesetih, početku dvijehiljaditih) kada je knjiga još uvijek bila prozor u svijet, čak i tinejdžerima. Nije bilo booktok-a ni bookstagram-a, znalo se da je najčitanije ono što je na stolu ispred bibliotekarke, tek vraćeno, a tamo je uvijek stajala hrpa Kaporovih knjiga. Birala sam one s lijepim koricima i ženskim imenima – Zoe, Unu, Anu. Ana je za moju generaciju bila nešto kao Keri Bredšo. Posebno me privlačila jedna knjiga s toliko oštećenim koricama da sam vjerovala kako ju je pročitao cijeli grad. Bila je to Zelena čoja Montenegra. Njome me je Kapor kao čitaoca pridobio za sva vremena. Bio je to osjećaj kao da čitam nekog novog i ni malo dosadnog Andrića. A onda sam upisala studije srpske književnosti i za „laku“ literaturu skoro da više nije bilo vremena. Ali je to bilo i vrijeme kada sam počela praviti svoju ličnu biblioteku, knjige za kasnije, one uz koje ću se odmarati od ispita. Tada su se u Sarajevu skoro na svakom ćošku mogle kupiti knjige iz poharanih biblioteka bivših stanovnika ovog grada – ćirilične marku, latinične dvije, kutija ili dvije sarajevske Drine, kojih ću se odreći zarad književnosti. Na pijaci iza Vijećnice kupila sam „Halo Beograd“. Latinica, a marku?! Srećna zbog dobrog ulova, krenula sam brzo sa tezge. A onda me prodavac zaustavio:

• Ćekaj, bona, da ti to umotam. Đe ćeš s time na Ćaršiju?!

Pomislih, sigurno je do Beograda, ne do Kapora. Kapor je naš, Sarajlija. Mnogo godina kasnije, kada sam kao niži asistent slušala svoje iskusnije kolege koji su radili na projektu Srpska ratna književnost i pročitala Sarajevsku trilogiju, postala sam donekle svjesnija zašto se s Kaporom nije moglo i još uvijek ne može na Čaršiju. Zato ću ovom prilikom govoriti o književno-kritičkoj recepciji Kaporovih djela s posebnim osvrtom na ona koja je pisao i objavljivao devedesetih godina prošlog vijeka.

„Imao je prokletstvo da sve što napiše i objavi pretvori u bestselerˮ govorio je R. Nogo. Po obrazovanju akademski slikar, bio je jedan od najproduktivnijih i najčitanijih jugoslovenskih i srpskih pisaca u drugoj polovini XX i na početku XXI vijeka. Pod uredničkom palicom Zlatka Crnkovića u Biblioteci moderne literature HIT, izdavačke kuće „Znanjeˮ, koja je dominirala izdavačkom scenom u Hrvatskoj i Jugoslaviji tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka i u komercijalnom smislu, ali i s obzirom na kvalitet izdanja, Kapor je objavio čak osam naslova. Roman Foliranti prodat je u 100 000 primjeraka u nekoliko izdanja, u vrijeme kad je uobičajeni tiraž drugih popularnih autora iste biblioteke (Marinković, Slaming, Šoljan, Fabrio i dr.) bio između šest i deset hiljada. Njegovo književno stvaralaštvo čini četrdesetak naslova koji su žanrovski i tematski vrlo raznoliki – knjige priča, zbirke eseja, vodiči kroz slikarstvo i literaturu, romani, ratni dnevnici, putopisi, novinske kolumne, dramski tekstovi za televiziju, radio i pozorište, filmski scenariji itd.

Književna kritika nije bila naklonjena Kaporu koliko čitaoci. Nakon prvih romana i zbirki pripovijedaka, budući da je od strane etablirane kritike marginalizovan i ignorisan, izmislio je „mitˮ o sebi kao lakom piscu. Radovan Vučković vrlo dobro zapaža da po raznovrsnosti svoga djela i popularnosti u širokoj publici Kapor podsjeća na Ćopića nekada. Ćopića je kritika zbog velike popularnosti nazivala narodnim piscem. Odrednicama „lakiˮ i „narodniˮ pokušalo se nametnuti mišljenje kako književnost lako prihvatljiva mnogima baš i nije zavidnog kvaliteta. Međutim, Sveta Lukić koji među prvim kritičarima koristi termin „narodni pisacˮ, književnoteorijski argumentovano ukazuje na imanentne estetičke vrijednosti književnog izraza, ne samo Ćopićevog već i svakog pisca ovoga tipa, kome i Kapor, po svemu sudeći pripada.

Izuzev A. Flakera, hrvatskog teoretičara i istoričara književnosti, koji ga je u studiji Proza u trapericama (1976) proglasio jednim od najznačajnijih predstavnika tzv. džins-proze u Jugoslaviji i takođe hrvatskog, književnog kritičara i esejiste, I. Mandića kao i D. Ređepa, Kaporovim djelom se u to vrijeme malo ko studiozno bavio. Radivoje Mikić pišući osvrt na roman Ivana 2001. godine zapaža:

Momo Kapor, nema sumnje, spada u pisce koji su dugo bili u čudnom položaju. S jedne strane čitaoci su ga prihvatali (i to čitaoci koji pripadaju različitim generacijama), a s druge strane kritika je bila krajnje rezervisana prema ovom piscu. Tek relativno nedavno, moglo bi se reći, došlo je do približavanja polarizovanih stavova i Momo Kapor je uvršten među najbolje srpske pisce.

Nažalost, polarizovani stavovi o književnom djelu Kaporovom 20 i nešto godina od Mikićeve izjave još se nisu približili toliko da Kapor dobije zasluženo mjesto klasika.

Devedesetih godina HH vijeka u kojima se raspada Jugoslavija i izbija nekoliko ratnih sukoba na njenoj teritoriji, dešava se i simptomatični zaokret u recepciji Kaporovog književnog djela. Najpopularniji jugoslovenski pisac, porijeklom iz Hercegovine, rođen u Sarajevu, koji je živio u Beogradu, a bio autor zagrebačkog „Znanjaˮ – morao je da se opredijeli. I on je to učinio. U krvavim sukobima dotadašnjih sunarodnika otvoreno se stavio na srpsku stranu:

Ivo Andrić je rekao da pisac mora da bude uz svoj narod, makar on i ne bio u pravu. A moj narod je bio u pravu (Kapor 2000: 14).

U intervjuima je često naglašavao kako niko nije izabrao tim za koji igra, već se rodio u njemu i da je patriotizam stvar kućnog vaspitanja. U ratu je učestvovao kao ratni reporter. Smatrao je kako mu je dužnost da svjedoči o stradanju svoga naroda. Sve viđeno i proživljeno u tom vremenu smjestilo se među korice knjiga: Lep dan za umiranje, 1999; Smrt ne boli, 1997; Poslednji let za Sarajevo, 1995; Hronika izgubljenog grada, 1996; Čuvar adrese, 2000; Ivana, 2001. itd.

Nova vremena donijela su i novu tematiku: rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, egzodus Srba iz Sarajeva, sankcije, izolacija, bombardovanje itd. Tu promjenu tematike B. Stojanović je slikovito nazvao „od džins proze do proze u maskirnoj uniformiˮ ili „ustanička proza“, a T. Pančić „od lake proze do teške artiljerijeˮ. Međutim, izuzev tematskog iskoraka i nešto naglašenijeg rodoljubivog stava, u njegovom pripovijednom metodu nije se ništa izmijenilo. D. Hamović ovaj zaokret od urbanog pisca ka nacionalnom vrlo argumentovano, imajući u vidu cjelokupno djelo, objašnjava kao identitetski problem. Naime, svi Kaporovi likovi prelaze dugu putanju odrastanja i zrenja dramatično se suočavajući sa mnogim identitetskim izazovima, posežu za osloncem u generacijskom, potom u porodičnom i predačkom, nacionalnom identitetu. Znači, kako narativni subjekt stari, tema prelazi na širi kolektivni stepen. Navedeno je posebno uočljivo u prozama s tematikom iz rata u BiH devedesetih godina HH vijeka.

Nova tematika privukla je nove čitaoce. Bavljenje ozbiljnim temama kakve su rat i identitet, intertekstualnim odnosima sa biblijskim tekstovima, Andrićevim i drugim, te nešto složenijim narativnim postupcima, Kaporova djela privukla su i ozbiljnije i temeljitije kritičare. S druge strane, oni koji su afirmativno čitali ranog Kapora i njegovu urbanu prozu vrlo glasno počinju osuđivati takav poetički zaokret. Njegov patriotski angažman uglavnom nije nailazio na odobravanje. Devedesetih su iz Sarajeva i Zagreba na njegovu adresu stizale brojne optužbe – kako je ratni huškač, velikosrpski propagandista, ideolog genocidne politike, itd. Ni dobar dio srpske javnosti u tome nije zaostajao. Kapor je po njima svoju urbanu Anu „šutnuo u donji deo leđaˮ zarad četničke brade. Čitana ideološki, malo i površno, rezolutno kritikovana i ocjenjivana negativno ili pak neosnovano hvaljena, Kaporova književna djela pisana i objavljivana u naznačenom periodu višestruko su ispaštala i ispaštaju. Ranko Popović je to odlično objasnio:

Naime, u vremenu oštrog sukoba postjugoslovenskih novodržava i ideologija, mahom kriptokomunističkih, Kapor je u očima mnogih dotadašnjih čitalaca postao pisac koji je izdao sebe, i to samo zato što je kao čovjek stao bez ostatka pod rođeno ime i prezime. Umjesto hipokorističnog, sveprihvatljivog Moma počeo se pojavljivati i epski Momčilo, koga su mogli prihvatiti samo oni koji su sačuvali nešto sluha i nasljedne simpatije za epsku širinu i tvrdinu.

Na primjeru Sarajevske trilogije, njegovog testamentarnog djela, pokušaćemo ukratko pokazati kako je to čitan Kapor posljednjih decenija.

O Sarajevu je pisao u romanima Provincijalac (1976), Poslednji let za Sarajevo (1995), Hronika izgubljenog grada (1996), Čuvar adrese (2000) i mnogim pripovijetkama, a neke od njih su se smjetile u zbirku Sarajevske priče (2000). Pod nazivom Sarajevska trilogija objedinio je romane Posljednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese. U jednu smisaonu cjelinu ove romane povezuje hronotop „lepog i nesrećnogˮ grada Sarajeva, koje je ujedno i njihov glavni junak. Uzimajući u obzir hronologiju dešavanja u njima ispripovijedanih, autor je na prvo mjesto stavio, iako posljednji objavljen, roman Čuvar adrese, u kome govori o likovima i događajima iz života Sarajeva pedesetih godina HH vijeka, dok u drugom i trećem dijelu Trilogije u specifičnom intertekstualnom dijalogu sa dugom prošlošću grada tematizuje i Odbrambeno-otadžbinski/Građanski rat u Bosni i Hercegovini.

Na pitanje novinarke Bilje Radić zašto je napisao knjigu o Sarajevu, gradu koga više nema, bez sumnje potreseno i vrlo emotivno, između ostalog kaže:

Za Sarajevo me vezivala samo jedna sitnica – da sam rođen u njemu! Kad se sve sabere, ja sam kratko živeo u Sarajevu. Od mojih 60 godina, živeo sam u Sarajevu dvanaest godina. Ali sam odlazio u Sarajevo, tamo su mi živeli otac, pa baka, pa moji prijatelji… to su one presudne godine, ona leta kad se oblikujete kao ličnost, kad vam se događaju sve lepe stvari, sve važne stvari, prva ljubav, prva devojka, tajna mesta… (1996: 13).

Odgovor je gotovo očekivan, jer zaista malo je pisaca koji su odoljeli izazovu rodnog grada te mu nisu posvetili ni jedan redak u svojim opusima. Sarajevo je bilo njegova opsesivna tema, nostalgična oaza, toplo mjesto koje ga je čuvalo. Ulice svjetskih gradova mjerio je njegovim sokacima. Mnogo je pisao o njemu, ne bi li se te opčinjenosti oslobodio. Piščev odnos prema rodnom gradu je ambivalentan – sentimentalan je u onim slučajevima kada govori o nekadašnjem građanskom duhu ovoga grada, a kada se dotakne savremenog trenutka zna biti vrlo oštar i kritičan.

Poznavanje duha grada u kome je vrlo kratko živio impresivno je. U Posljednjem letu za Sarajevo, sliku grada daje čak iz tri perspektive – odozgo, sa neba, iznutra i iz podzemlja, ispod svega. Ova treća je najkompleksnija, budući da narator osjeća kako se duboko ispod naslaga istorije i zajedničkog poluvijekovnog mirnodopskog života, budi „pritajena zvijer rataˮ. To mogu osjetiti samo rođene Sarajlije. U ovakvom slikanju grada, Kapor je na andrićevskom tragu. Frustracija zbog gubitka rodnog grada, istina, zna se projaviti kao zla volja, osvetoljubivost, pa i mržnja, ali uvijek u tijesnoj vezi s ljubavlju:

Ma koliko dugo živeo izvan tog grada, Despotu je on bio kao ugraviran u celokupno njegovo biće onom neizbrisivom linijom koja deli duboku ljubav od strasne mržnje. Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde (Kapor 2000: 21). 

Nažalost, Kaporovu kompleksnu sliku Sarajeva datu najvećim dijelom u romanu Poslednji let za Sarajevo mnogi nisu mogli ili nisu željelji razumjeti. Roman su proglasili „romanom osvete, urbicidnim romanom, knjigom-pljuvačkom, kojom Kapor sarajevomrzac gađa svoj rodni grad“; „Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje“. Kapor je optužen kako je svoj lični sukob sa rodnim gradom uspio da podmetne kao kolektivni: „Neko u Sarajevu je, izgleda, silno uvredio mladog Momu Kapora; toliko silno da i gotovo stari Momo Kapor još uvek ima volje da se sveti ovom graduˮ. Dokazivalo se kako Kaporova mržnja nije lična, nego „kolektivna i ratna mržnjaˮ i da je on ovom knjigom ratovao protiv svoga i sebe samoga. Romanu su odricali svaku estetsku vrijednost i smatrali da on može da poslužiti samo kao „logistička podrška veselim paljanskim Pretvaračima Ognjišta u Oganjˮ. Kapor je u očima ovakvih čitalaca ostao pisac nekih od najnižih i najbestidnijih stranica savremene srpske proze nadahnute aktuelnim ratom.

Mnogo je kompleksniji Kaporov odnos sa rodnim gradom, gradom u kome mu je poginula majka štiteći ga za vrijeme bombardovanja 1941, u kome je proveo tužno ratno i sirotinjsko djetinjstvo i mladićstvo, o kome je toplo pisao, a koje ga je još sedamdesetih protjeralo, nego što ga vidi ideološki čitaoci. Sarajevo je za Kapora do posljednjeg daha ostalo lijepo mjesto i nostalgična razglednica.

Jedino je Igor Mandić, odani čitalac i najbolji poznavalac Kaporova djela, upozoravao koliko su ovakve diskvalifikacije opasne: „kad jednom prasnu, zloćudne se etikete kvače kao čičak za runo ovacaˮ; „Jednom lansirana, etiketa veselo leprša od jedne niske duše do druge: čovjeka najprije pljuneš, pa onda zalijepiš etiketuˮ.

            Rijetki su oni poput Muharema Bazdulja koji su u ratu iščitavali Folirante i koji nisu dozvoljavali da im Kaporov patriotski angažman pokvari „doživljaj“ i drugih predratnih romana. Međutim, i Bazdulj je kada je riječ o romanu Poslednji let za Sarajevo, zamjerao Kaporu što je „svoju ganutljivost etnički filtriraoˮ, što je „odlučio da mu srce kuca samo za svoje plemeˮ i što je samo „za njegove pripadnike sačuvao ganutljivostˮ. Dakle, zamjerao mu je jednostranost, ali nije stekao utisak kako je „zloglasni“ Poslednji let za Sarajevo knjiga mržnje prema tom gradu kao takvom.

Kaporova oštrica u Poslednjem letu za Sarajevo uistinu jeste usmjerena je na grad, koji ga i jeste povrijedio, ignorisao (nijedna mu knjiga nije objavljena u njemu, ni jednu izložbu nije imao tamo), a na kraju je pod prijetnjama batinama i protjeran iz njega 70-ih, i nije samo lična, jer brojni su njegovi sunarodnici u ovom gradu prošli i gore od njega. Sjetimo se slučaja pjesnika Rajka Noga. Ali ta oštrica rijetko je usmjerena na pojedince, koje imenuje, i nikako na cijeli jedan narod. Uostalom, ko je pažljivo čitao dobro zna da je Kapor u svojim djelima vješto i s velikom toplinom izvajao likove i plemenitih muslimana širokih vidika kakvi su npr. Hajrija Pita, Sead Fetahagić i Zuko Džumhur. Taj progon se nastavio i nastavlja.

Evo jednog slikovitog, u stvari najslikovitijeg, primjera ekstremno politizovane recepcije Kaporovog djela. Bosna i Hercegovina nikada nije dostavila prijedlog deset romana koji bi u okviru projekta Foruma slovenskih kultura bili štampani u ediciji „Sto slovenskih romana“ i prevedeni na velike svjetske jezike. Žiri iz Federacije BiH (E. Kazaz, M. Stojić i M. Dželilović) su kolegama iz Srpske (R. Popović, D. Pevulja i Ž. Grujić) zamjerili što su za štampanje predložili Kaporov roman Hronika izgubljenog grada.

Kaporu se najviše zamjera jednostranost u prikazivanju ratnih stradanja, nedostatak distance i frontovska perspektiva. Na samom početku građanskog rata u BiH u svijetu je stvorena medijska slika koja se prvenstveno oslanjala na perspektivu bošnjačkog naroda – „srpski agresori“, „bradati srbočetnici“, „koljači“, opsjeli su Sarajevo i jedini cilj im je uništiti grad i njegove nezaštićene stanovnike, anacionalne, „građane svijeta“. Sarajevo je od sebe pokušavalo napraviti Gerniku, govorio je Kapor. U radu O tuđini, tuđinstvu i tuđinima („Mit o Sarajevu” i njegova sjenka) S. Knežević mnogobrojne knjige, filmove i legende proizašle iz ovakve medijske slike grada objedinjuje pod nazivom – lažni Valterovski Mit o Sarajevu. „U Mitu o Sarajevu ovaj grad je idilični multietnički i multikulturalni prostor u kome se svi vole i u kome su svoje različitosti i specifičnosti podredili zajedničkom identitetu Sarajlija iz čega na širem nivou proizlazi državotvorni bosanski identitet“. Srbi, svjesni da je rat proizašao iz težnje da se BiH osamostali i muslimani time potvrde kao stari državotvorni narod, nisu dozvolili da im se nametne, a za to su korišćena sva moguća sredstva, naročito mediji, ni identitet Sarajlija ni „građana svijeta“, ni tzv. „bosanska nacija“ te su zbog toga u svjetskoj javnosti viđeni kao jedini i isključivi krivci za rat u Bosni. Takva slika Sarajeva u svijetu do danas je ostala suštinski nepromijenjena, čak i dodatno učvršćena presudama međunarodnog suda za ratne zločine. Bez ikakve kritičke distance stvorena je crno-bijela slika koja se danas naziva istorijom.

Pisci poput Kapora koji su govorili i o srpskoj strani rata u ovoj osjetljivoj sredini, koja pokušava i dalje da prividno funkcioniše kao multikulturna i multietnička (pri čemu ne treba zaboraviti da je u njoj srpska komponenta zastupljena tek sa par hiljada ljudi, jer ih je preko 100 000 protjerano) nepoželjni su. Reći će to i sarajevski novinar Danijel Hadžović, prošle godine u emisiji Aleksandre Ružić Tolj „Čiji je naš Kapor?“ emitovanoj baš nekad početkom marta prošle godine, u vrijeme održavanja manifestacije „Momo Kapor: Čuvar adrese“.

Zbog njegovih stavova on je apsolutno nepoželjan u Sarajevu. Bez obzira na ono što je bilo prije toga i na djela koja nisu bila politična prije 90-ih godina stvari koje je pisao o Sarajevu zaista su preteške da bi se on danas u Sarajevu mogao smatrati nekim poželjnim piscem.

Na pitanje: „Je li u redu da jedan grad odbaci pisca koji piše nešto što mu ne odgovara?“, on kaže da jeste jer s obzirom na tragediju koju je Sarajevo preživjelo i kako se Kapor odnosio prema njoj, nerealno je očekivati bilo šta drugo.

Kaporova slika rata u BiH nije mogla biti drukčija no jednostrana, a to svakako ne znači da je ona mrzilačka ili propagndna, što i sam kaže:

Vidi, ja ne pokušavam da osudim nikoga. Ja nisam sudija. Ja sam pisac. Pokušavam da razumem. Ja nisam geostrateg ili politikolog. Ako sam više pisao o ovoj strani – pa, tamo sam i bio. Zato se nadam da će oni koji su napustili svoje gradove i sela, svoja groblja, naći svoga pisca koji će sve to da opiše. Bog me je zadužio za ovu stranu – prezimenom, jezikom, poreklom, nemam ništa protiv da se pojavi neka genijalna knjiga koja će pokazati i tu stranu istine, a koju ja ne poznajem. Ako nešto ne poznajem, ja o tome i ne pišem, što ne znači da to „nešto“ mrzim. Mržnja nije moj alat. Moj alat je razumevanje. Ne možete da kažete da bilo koji lik iz romana mrzim (Kapor1997: 42).

I nije nama bitno samo to što je Momo Kapor pisao o srpskoj strani rata, bitnije je to što je o njoj pisao kvalitetno, riječ je o dobro promišljenim književnim postupcima, intertekstualnim prije svega sa najvećim djelima svjetske, srpske i pa u krajnjoj liniji i bosansko-hercegovačke, književnosti i kulture, plastičnim likovima i plemenitim idejama. Pokazuju to i dokazuju, nažalost široj javnosti manje poznati, naučni radovi akademika Branka Letića, akademika Jovana Delića, akademika Ranka Popovića, Dragana Hamovića i mnogih drugih, među kojima je najviše onih koji su članovi porodice Univerziteta u Istočnom Sarajevu (nadam se da će mi kolege oprostiti što ih ovom prilikom ne mogu poimence nabrojati) koji će Kaporu obezbijediti značajno mjesto u nekoj budućoj istoriji srpske književnosti.

Međutim, pomenutu akademsku porodicu Momo je osim svojim književnim djelom zadužio na još jedan, duboko ljudski i intimni način. U periodu od 2000. do 2005. on je bio vizitni profesor Filozofskog fakulteta na Palama. Svojim prisustvom i inspirativnim predavanjima pomogao je stvaranju i uzdizanju jednog novog akademskog ambijenta. Oni koji o tome žele znati više mogu na portalu Slobodna Hercegovina pročitati nadahnuti i topli tekst tadašnjeg dekana Fakulteta prof. Milovana Pecelja.

Dara Sekulić, velika srpska pjesnikinja i silom prilika prognanik i skitnica od nemila do nedraga, pjevala je o svom posljednjem (samo)izabranom zavičaju u Istočnom Sarajevu u pjesmi „I ja imam Sarajevo svoje“. I Kapor je kao i ona pronašao svoje Sarajevo i Filozofski fakultet na Palama je bio njegova posljednja sarajevska adresa. Trebalo je malo vremena da ovaj grad poodraste i da sazri kao kultura, pa da putem jedne ovakve manifestacije pokažemo koliko smo sve ove godine bili zahvalni Momu i koliko smo brižljivo čuvali njegovu adresu. Nastavićemo da to činimo i ubuduće. 

Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Pale 3. 3. 2025. godine