Izgubljen u gomili, ušuškan bez dnevnog svijetla u „utrobi“ austrijskog broda koji je saobraćao na liniji Marselj - Buenos Aires, Vidoje Samardžić hercegovački seljak sa Blaca, berkovićki srez, nije naročito razmišljao o tome šta ga čeka kad se iskrca sa broda. Put brodom, jer svoga novca nije imao, platio mu je stric Aleksa, mostarski trgovac i knez Bjelušina.

Možda je Vidoje, dok je putovao, pomišljao : „Šta bude tolikim ljudima na brodicu, neka bude i njemu. Pa u redu“.

Razmišljao je o onoj čuvenoj hercegovačkoj „još jednoj kiši“ i o tegobnom životu.

Razmišljao je da zaradi novac kako bi kupio nešto zemlje i šume, da se porodica prehrani...

Razmišljao je o svemu, samo ne o onom što ga čeka kad se iskrca „u Arđentinu“.

Tek ponekad, za jedan trenutak, osjetio bi se sam i teška ledenica straha ožegla bi ga po grudima i misao „A možda nikad više kuću viđeti neću“.

A vidio je Vidoje Samardžić ne samo rodnu kuću, nego mnogo, mnogo toga u svom životu.

Vidio, doživio, proživio... pa i unucima ispričao.

- Niko za njega nije imao ružnu riječ. Svi su ga poštovali i uvažavali. Pa čak i onda kad je govorio, a to je bilo pred Drugi svjetski rat, da se 'u Arđentini čovjek sa bikom bori'. Pričao bi im đed Vidoje tada da 'Indijanci mašu sa crvenom maramom ispred bika pa se on pomami i zaleti put njih'. Niko mu tada nije vjerovao, ali kada su na prvim televizorima, negdje šezdeset i neke, vidjeli prvu koridu, 'nevjerne Tome' su govorile: Bio je Vidoje, Boga mi, u pravu - priča Vidojev unuk Milenko Samardžić, koji i dan danas čuva uspomenu na đeda.

Foto: radiotrebinje.com

Život u Argentini je natjerao Vidoja da, kako kažu priče, gotovo odmah pristupi čuvarima stoke - gaučosima, i tamo, u „dva mandata“ provede ukupno 16 godina.

- Pričao mi je đed o tome ponešto, a ja sam kasnije gotovo sve zapamtio a nešto se malo i interesovao. Evropski trgovci su obezbjeđivali profitabilan posao krijumčarenja kože i loja u pograničnim regijama oko Buenos Airesa a gaučosi su se pojavili da love velika krda odbjeglih konja i goveda koja su slobodno lutala na prostranim pampasima. Oružje gaučosa su bili laso, nož i boleadoras, naprava napravljena od kožnih užadi i tri željezne kugle ili kamenja, koja se bacala pod noge životinje da bi je uplela i zaustavila. Gaučosi su se uglavnom hranili mesom a život im je bio baš težak. Nosili su čiripu, nešto kao pojas, vuneni pončo i dugačke, nabrane pantalone - bombače, skupljene na člancima i pokrivale vrhove visokih kožnih čizama. Đed Vidoje mi je pričao da su, dok bi gonili ta goveda, živjeli u malim kolibama od blata pokrivenim prostirkama od trave i spavali na hrpama kože. Gazda mu je bio neki Italijan, koji ga je dobro pazio - kaže za Radio Trebinje Milenko Samardžić.

Vidoje je u Argentini proveo šesnaest godina, prvi put šest a drugi put deset godina.

Kad se prvi put vratio, tada se i oženio. Vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu dozvolile da sa njim drugi put ode trudna supruga Đurđa, koja je trebala da rodi prvo dijete. Kada se vratio na Berkoviće, nakon druge „odiseje“, prvi put je, nakon deset godina, vidio svoje dijete.

- Kad je došao blizu kuće, vidio je u njivi svog oca i muško dijete pored njega. Dječak je, kao i đed motao škiju i pušio. Bio je to njegov sin Milan koga je prvi put vidio. Tu je odlučio da se neće više vraćati na prostrane argentinske pampase. Sa karijerom 'gaučosa' bilo je gotovo - priča nam Milenko.

Donio je, kaže Milenko, đed Vidoje iz Argentine, kada je drugi put dolazio i par revolvera.

- Bog će ga znati kako je on to prošvercovao i donio. Bili su revolveri dugo u kući. Jednom pred rat, kako su mi pričali, đed se sa društvom, 'veseliji nego inače', u sitne sate kući vraćao. Zapucao je iz revolvera u vazduh a seoska straža mu ih oduzela. Kasnije je moj otac pronašao ostatke revolvera gotovo u potpunosti izgorjele. Čini mi se da ih đed Vidoje nikada nije prežalio – priča Milenko.

Nije dugo vremena od njegovog drugog povratka prošlo, nastadoše teški dani. Drugi svjetski rat i dani puni strepnje, zloslutnih iščekivanja i rđavih vremena. Bile su to godine kada su mnogi poželjeli da su im kuće negdje daleko u planini izgubljene i skrite, bez staza i bogaza, Bogu za leđima, obrasla gorom do neba. Svaki drum, pa i onaj najmanji, kao što je vijugava džada prema Stocu, postao je prokletstvo, nevolja i 'zloput'. Od zore do mrkla mraka, samo je sotona, mrka i zakrvavljenih očiju, mogla doći.

Bilo da su to Francetićeve ustaše ili italijanski vojnici.

Na isto se narodu svodilo.

Vidoja je u šumi, gdje je bio u drvima, zatekla huka i buka iz sela. U selu su Italijani čuda činili. Tridesetak vojnika do „zuba naoružanih“ a ispred njih je išao jedan i nosio, po zlu čuveni „lančifijame“, bacač plamena i palio krovove niskih kuća.

Pljačkali su sve što je bilo u siromašnim domovima.

Nije se, kako je pričao, ni spustio u selo, a dvojica su ga uhapsila i privela komandiru.

- Ispred mene je stajao jedan mlađani oficir. Po činu sam prepoznavao da je 'kapitano'. U očima sam mu vidio i bijes i strah. Ali ja sam te oči poznavao -pričao je kasnije Vidoje Samardžić.

Njegov unuk dalje nastavlja priču.

- Đed je u Argentini jako dobro naučio italijanski jezik. Shvatio je ko stoji ispred njega. Zamolio ga je da ne pale kuće jer je to grijeh prema sirotinji.

Italijan ga je znatiželjno pogledao, vjerovatno i sam sebe zapitkujući kako neko pod Kubašem, za koga niko u Italiji ne zna, govori tečno njegov maternji jezik.

Milenko priča, kako je, po njegovom sjećanju, a po đedovom pričanju, razgovor izgledao.

„Kako vi tako dobro poznajete italijanski jezik?“, upitao je italijanski „kapitano“.

„Naučio sam ga u Argentini. A ne samo to nego da je tebe upitam. Da li ti se otac zove tako i tako? Da li ti se majka tako zove? Imaš li sestru mlađu koja je hroma u jednu nogu?“, odgovorio mu je Vidoje Samardžić.

„Kapitano“ je naglo poblijedio u licu.

Pred Vidojem je stajao dječak, onaj maleni crnpurasti Italijan koga je on u Italiji učio da jaše, da veže konope, da vitla lasom, da pravi boleadora... Bio je to sin italijanskog gazde kod koga je Vidoje radio. Pred očima mu je izbila slika kako po dječaka dolazi stric sa Sicilije, odvodi ga na brod u Italiju. I kako odlazi iz roditeljskog krila u domovinu da se školuje. Da čovjek postane.

A sada pali skromne drvene kuće pod Kubašem pored puta Stolac -Berkovići.

„Kapitano“ je kleknuo na koljena pred Vidojem i počeo da plače. Od dana kada se popeo na brod u Buenos Airesu, nikada više nije vidio roditelje i sestru. Shvatio je da je hercegovački seljak pred njim, onaj gaučos koji mu je dugo mahao na oproštaju na očevom ranču. Hercegovački seljak koji je stajao pred njim je bio njegova spona sa naglo prekinutim djetinjstvom. Bio je njegova kopča sa bezbrižnim i veselim životom. Naredio je vojnicima da prekinu sa akcijom i ponudio Vidoju da uzme šta god hoće.

- Neću i ne želim ništa. Kapitano, veliki je grijeh ruho đevojačko ukrasti. A ovdje su se dvije za svatova spremale. Nemojte to raditi - rekao je Vidoje „kapitanu“.

Italijanska vojska je ubrzo napustila selo i ruho ostavila netaknuto a đed Vidoje je kasnije pričao da su se u vojničkom rasporedu zaputili cestom prema Stocu.

Prođe od tada mnogo vremena.

Mnogi su se oblaci sudarili na onoj međi koja iznad Blaca nevidiljivom niti spaja Kubaš i Trusinu.

A još više vode je Bregavom proteklo. Minuli su ovim krajevima još poneki ratovi.

„Gaučosi“ se sve češće spominju kada se želi govoriti o sportistima iz Argentine. O gospodarima pampasa, krotiteljima divljih konja i ljudi, koji su, kažu mnogi, najljepše pjevali o slobodi i ljubavi, malo ko priča. Mi smo sa ovom pričom, nadamo se, makar malo skinuli veo koji je skrivao uzbudljivu i bogatu priču posljednjeg hercegovačkog gaučosa, koji počiva na malenom groblju iznad puta koji kroz Blace prolazi.